Neko mi je maznuo vrata. Od sobe. Ova što je razdvajaju od kupatila. Izašao sam na dva sata i sada nema više privatnosti. Prozor je bio odškrinut, možda su galebovi. Gvirim. Gledam u nebo. Nema ih. Ćute lopovi. A kad sam došao nadletali su me glasnim pozdravima. Mora da su markirali metu. Pa da, jedan me je sve vreme pratio u šetnji. Ulicom Svetog Đorđa, s najstarijim neoklasicizmom u Evropi. Do hotela Ibis da pokupim Italijana. I do princezinih dokova i kafane Hidrofor. U njoj se pumpa pivo i odličan ejl. Na okruglim drvenim stolicama u bašti s daskama koje škripe je sveže. Duva. Ali nije hladno. Sunce dugo stoji na horizontu i bije mi u oči pa žmirkam. Kao da je vreme stalo. Miriše prošlost sa Severa. Gde se zimi sunce uzima u tabletama.
Pravim se da ne vidim ali galeb uporno kruži iznad nas. Da javi kad krenem nazad. Dok njegovi ortaci veštim kljunovima odvijaju šarke.

Miljan Mikić