Držao sam ceduljicu na kojoj je, dobro poznatim rukopisom, pisalo vreme i mesto sastanka. Nisam dugo čekao. Ubrzo se pojavio.
Približavao mi se sa druge strane košarkaškog terena. Bio je odeven isto kao ja. Hodao je isto kao ja.
Zaustavio se na sredini terena i posmatrao me. Imao je ozbiljan izraz lica. Vratio sam ceduljicu u džep i nesiguran u to što činim, pošao ka njemu. Nije se pomerio. Sačekao je da mu priđem, pa se, bez reči, okrenuo i zaputio pravcem iz kog je i došao. Sledio sam ga.
Stigli smo do auta koji je bio parkiran nedaleko od terena. Otvorio je vrata i seo za volan. Ja sam seo na suvozačevo mesto i vezao pojas. On to nije učinio. Upalio je motor i krenuli smo.
U ovim ranim jutarnjim časovima, u gradu gotovo da nije bilo saobraćaja. Čak i da su nas pešaci ili drugi vozači videli, ne bi se začudili. Pomislili bi da smo blizanci. Posmatrao sam njegov desni profil. Stvarno smo bili istovetni.
Vozio je brzo, žustro menjajući brzine. Prolazio je kroz crvena svetla, nije uključivao migavce pri skretanju. Ja uvek vozim polako i oprezno, te mi je bilo neobično da posmatram svog dvojnika kako divlja gradskim ulicama. Ali ništa nisam rekao. Barem je gledao kuda vozi. Na mene nije obraćao pažnju.
Udaljavali smo se ka predgrađu. I dalje se nisam usuđivao da pitam kuda idemo i zašto. Pustiću da se sve odvija svojim tokom.
Skrenuli smo desno na put koji je bio prilično oštećen. Približavali smo se napuštenoj betonskoj hali. Izgledala je kao nekakva stara fabrika. Upitno sam pogledao vozača. Nije mi uzvratio pogled. Ugasio je motor i izašao iz kola, zalupivši vratima. Odvezao sam pojas i izašao za njim. Pun strepnje, požurio sam da ga stignem. Ušli smo u halu, rame uz rame.
Hodali smo dok nam je pod nogama škripalo svakakvo đubre koje je tu bacano. Primetio sam da nismo sami.
Grupa ljudi bila nam je okrenuta leđima. Bilo ih je na desetine. Kada su čuli da dolazimo, okrenuli su se ka nama. Prepoznao sam lica tih ljudi.
Kolena su me izdala i za trenutak sam izgubio ravnotežu. Saputnik me je pridržao uhvativši me za mišicu. Nije me čak ni tada pogledao. Držao me je čvrsto dok smo prolazili kroz mnoštvo naših klonova. Svi su bili obučeni kao mi. Zažmurio sam dok me saputnik nije pustio. Otvorio sam oči i ugledavši novi prizor pred sobom, istog trena pao na zemlju. On se sada nije potrudio ni da me pridrži.
Klečao sam dok su mi suze tekle niz obraze. Pravo ispred mene, između dva metalna bureta iz kojih je kuljao plamen, stajao je drveni krst na kojem je bilo razapeto nago telo. Venac od trnja bio je navučen na čelo mučenika. Krv je curila preko lica koje sam dobro poznavao. Istog onog lica koje sam svakodnevno viđao u ogledalu. Lice isto kao i ona iza mene.
Pridigao sam se i rukavom obrisao suze. Drhteći, prišao sam raspeću. Glava razapetog se uz veliki napor podigla, pa ponovo pala na grudi. Telo je bilo mokro od znoja, a dlanovi i stopala ekserima zakucani za krst.
Okrenuo sam se ka svojim dvojnicima. Svi su sada držali pištolje. Cevi su im bile uperene u usta. Saputnik mi je prišao. Nosio je dva pištolja. Gledao me je pravo u oči. Klimnuo sam glavom i uzeo oružje. Stavio sam hladnu cev u usta. Učinio je isto.
Svi smo povukli okidače u istom trenutku.

Stefan Mirosavić