U gradić Deri, u saveznoj državi Mejn, došao sam kao putnik-slučajnik.
Naime, ne verujem da bilo ko, pri zdravoj svesti i čistoj pameti dolazi NAMERNO u Deri.
Svi ti gradovi ionako liče kao jaje jajetu, i između njih se često prostire na stotine kilometara auto-puta, sa gomilom ničega sa obe strane.
Tek što sam prošao tablu sa izbledelim natpisom "Deri, 5 milja", kad se automobil čudno zakašljao, poskočio i-ugasio se.
Nisam mogao da poverujem šta mi se dešava.
Kasnio sam sa predajom svog novog teksta redakciji novina u kojima sam radio, a o romanu od koga je moj izdavač već  ionako digao ruke da i ne govorim.
Poslednje što mi je trebalo u ovom momentu bio je kvar automobila u nekom Pičkovcu gde se još uvek, kao najvažniji događaj, prepričava kvar na "Džon Dir" traktoru lokalnog farmera, iz 1976. godine.
Barem sam tako mislio, u tom momentu. Blaženo nesvestan gde sam se zatekao, i šta me sve tu očekuje.
Pogledao sam u traku autoputa u oba smera, i ne videh ni oblačić prašine koji bi sugerisao da još neka budala vozi ovim putem.
Uzalud.
A i čemu nada? Ovde ljudi ne staju autostoperima otkad ih je Džim Morison prepao onim stihovima: "There's a killer on the road...if you give this man a ride, sweet family will die"...
Krenuo sam da pešačim ka Deriju, dok se novinar u meni polako budio, pitajući se gde sam već, i kojom prilikom, čuo za ovo mesto.
Imalo je neke veze sa osamdesetim godinama prošlog veka, a ako me pamćenje nije napustilo kao moj stari "ford", imalo je neke veze sa crnom hronikom.
Jebeno sjajno.
Izgubiću posao i život o istom trošku, i to u nekoj vukojebini gde mi ni kosti neće naći.
Nošen ovim vedrim mislima, hodao sam po asfaltu koji se topio od julske vrućine.
Malo pre stanja potpune dehidratacije praćene halucinacijama, jer je zbog dejstva jare delovalo kao da horizont gori ili pliva u nekoj nejasnoj izmaglici, došao sam do ulaza u ne baš tako mali grad.
Apoteka, bakalnica, benzninska pumpa. Zastao sam kod ovog trećeg, a znojavi mladić u "Lajnard Skajnard" majici, sa opčinjavajućim setom bubuljica na licu, koji je tamo radio, me je uputio ka automehaničarskoj radnji kod "starog Džoa". Radnja se, nikad ne bi ste pogodili, zvala "Džoova automehaničarska radnja".
Imala je i natpis kod ulaznih vrata koji je objavljivao: "Nema šta ne može da vi popravimo".
Sjajno,
"Stari Džo" je bio u svojim pedesetim, neobrijan i obučen u neki zamašćeni kombinezon. Kapa "Red Soksa" na njegovoj glavi je upotpunila stereotip, kao i muzika na prastarom radiju u njegovoj garaži. Vejlon Dženings je zavijao o tome kako Henk to nikad nije radio.
Na stoličici kraj straog "mustanga" na umoru sedeo je Džoov pomoćnik, jedan od onih likova što samo žvaću duvan i pilje u tebe.
"Jašta", otegao je Džo kada sam mu izložio svoj problem, "mog'o bih da dovučem ta vaša kola i popravim gi i sve. Al' sam prebukiran, jašta, pa bi tek sutra mogli da dođete po nji'."
Pošto sam bio preumoran i digao ruke od svih svojih obaveza sa kojima sam ionako kasnio, a nisam ni video neku alternativu, pristao sam. 
Džo mi je, čak, preporučio i neki motel u kome bih mogao da prespavam za pristojnu sumu. Na moje pitanje šta bih kasnije mogao da posetim od gradskih znamenitosti, odgovorio mi je: "Mogli bi didete da vidite Vrh Vodotornja, rekao je. Samo, nema tam' šta da se zagleda baš."
"Zbog čega?" upitah.
"Pa, nema vodotornja, nasmeja se Džo, a njegov mutantni pomoćnik se zacereka kao da je čuo najbolji vic. Zvučao je hao hijena a izgledao još gore dok je to radio.
"Toranj se srušio u maju '84", Džo je rešio da pruži objašnjenje.
"Negde u isto vreme kad su bila i ona deca pobivena, jašta. A da vi ja rečem, reče Džo i pokretom ruke pomeri svoj "Red Soks" kačket skroz na teme, kad se toranj strmeknuo, skoro 750 000 litara vode se slilo pravo u ulicu Kanzas." Klimnuo je glavom da potvrdi svoje reči, a njegov pomoćnik kopirao njegov pokret.
"Kakva deca?" upitah. "Ko ih je pobio?"
"Ma, stara priča, Džo odmahnu rukom kao da je završio svaki dalji razgovor na tu temu. Ipak, nastavio je: " Ostaci vodotornja i sva ta vodurina, jašta, odoše pravo niz Apmajl brdo, do centra koji je zbrisan. Ovo vi je sve novo izgrađeno, posle toga i sve." Pokazao je rukom ka centru grada.
"A ta deca"? bio sam uporan.
Džo mi je okrenuo leđa i procedio kad mogu da dođem po svoja kola.
Razgovor je bio završen.
Znam da je trebalo da odbacim Džoovu priču kao bulažnjenje ludaka, i kamo sreće da jesam.
Pola sata kasnije, bio sam kod spomen ploče na mestu nekadašnjeg vodotornja.
To je, zapravo, bio spomenik na čijem vrhu su bile dve figure izlivene u bronzi.
Dečak i devojčica koji se drže za ruke, pognutih glava, kao da su u žalosti.
Na postolju je bio ugraviran tekst:
" SVIMA ONIMA KOJE SMO IZGUBILI U OLUJI
31. MAJA 1985.
I DECI, SVOJ DECI
VOLE VAS BIL, BEN, BEV, EDI, RIČI, STEN, MAJK
KLUB LUZERA
Ispod toga, iskrzanim crvenim slovima, pisalo je:
PENIVAJZ ŽIVI
Ko, ili šta je bio Penivajz?
Dok su senke sutona polako pružale svoje sve duže pipke preko grada, požurio sam u gradsku biblioteku.
Bibliotekarka, sa riđim loknama, žvakom u ustima i okvirom naočara za koje sam mislio da postoje samo u seriji "Svi Vole Lusi", odmerila me je nepoverljivo. Čak i nakon što sam se predstavio kao novinar iz velikog grada koji piše priču o njihovm prelepom gradu.
Pokazala mi je palcem ka njihovoj arhivi, i (hvala Obaminoj administraciji koja je uvela moderna sredstva komunikacije čak i u ovakve vukojebine), nisam morao da prebiram po starim novinama. Kompjuter biblioteke mi je izbacio gomilu tekstova o periodu koji me je interesovao.
Godine 1984. i 1985. bile su, očigledno, vrlo loše za Deri. U leto 1984, kako me je obavestio jedan članak iz lokalnih novina, tri lokalna tinejdžera su bacili sa mosta jednog homoseksualca i ubili ga. Za deset meseci koji su usledili, pola tuceta dece je bilo ubijeno, a neki od svedoka su spominjali - klovna.
Jedan šturi izveštaj policije govorio je o tome da se radilo o izvesnom Džonu Vejnu Grejsiju, psihopati koji se oblačio kao klovn.
Internet mi je o tom Grejsiju izbacio tekstove kao o nekom ubici sa srednjeg zapada koji je imao sličan modus operandi, ali u vreme ubistava dece NIJE bio u Deriju.
Ko, ili šta je bio jebeni Penivajz?
Dok sam izlazio iz biblioteke, radnica me je samo pogledala i naduvala veliki balon od žvake. Pukao je tako da je odjeknuo u sveprožimajućoj tišini redova knjiga.
Te večeri nisam spavao.
Sanjao sam kišu koja ne staje, gotovo poplavu, i sebe kao dečaka u žutoj kabanici. Veselo sam šljapkao svojim gumenim čizmicama po barama, nestrpljiv da porinem svoj papirni brodić, koji mi je napravio moj stariji brat.
Fino je plutao glavnom ulicom, a onda, na moj užas, uleteo u slivnik. Kada sam ppgledao u njega, ne bih li video da li se možda samo zaglavio među rešetkama, video sam neobični crveni balon. Otkud balon tu? zapitao sam se.
Slika i zvuk mog sna su postali krajnje izvitopereni, kao loš prijem tv-a, ali sam VIDEO klovna u slivniku, njegove oštre zube i čuo kako mi govori da "tamo dole svi plutaju".
U momentu kad su njegovi zubi zagrizli moju ruku, probudio sam se, vrišteći.
Jebeš biblioteku i onu sa bizarnim okvirom naočara i njenom žvakom. Pristupio sam internetu sa svog mobilnog telefona, i video da se u Deriju MNOGO toga sjebanog dešavalo kroz istoriju. Ubistva i suluda dešavanja su imala neku čudnu periodičnost, kao da je posle svakog ciklusa ubistava i misterioznih nestanaka sledio period mira i prividne idile.
Na par nekih starih fotografija koje mi je "Google" ponudio, video sam, uvek negde u uglu, poluskriveni lik nasmejanog tipa koji je veoma ličio na klovna-monstruma iz mog sna.
Da li je to bio Penivajz? Šta je, jebote, on?
Požurio sam ka Džoovoj radnji, odlučan da ne gubim više svoje vreme ovde.
"Izvolite, uđite, pozivao me je on u svoju garažu. Imamo i kafu. Stoji tek dve nedelje i sve je bolja i bolja."
Stara seljačka fora, ali se njegov pomoćnik, sedeči na istoj onoj stoličici, nasmejao ponovo kao da je Džo izvalio najbolju foru ikada.
"Može jedna šolja, procedih, ali da ti je tvoj pomoćnik nabije u tu bulju geačku. Pružio sam mu sumu novca koju je juče spomenuo. Što se mene tiče, palim iz ovog posranog Derija da se nikad više ne vratim. Iskreno, žalim one koji ostaju ovde."
Ušao sam u voja kola, zalupio vratima i nisam pokazao zadovoljstvo kada je motor upalio iz prve. Preo je kao tek nahranjeni mačor. Uz škripu guma, da dam svom odlasku malo dramatičnosti, poleteo sam ka izlazu iz grada.
Džo je stajao, ljubazno se smešio i mahao mi u znak pozdrava.
Potom sam ga ostavio u oblaku prašine.
Ali, dok sam izlazio iz grada, na poslednjoj krivin, video sam NJEGA.
Klovn, napadno našminkan, u idiotskom kostimu, koji u rukama drži uzice gomile šarenih balona.
Dok sam prolazio kraj njega, preneražen, i ostavljao ga u svom retrovizoru, KUNEM SE da je promrmljao nešto.
I to ne bilo šta. Nisam stručnjak za čitanje sa usana, ali mogao sam da se kladim u reportažu o svemu ovome što mi se desilo (a koju, sasvim sigurno, neću napisati) da sam razumeo i ŠTA mi govori.
"Plutaju", rekao je.
"Ovde dole SVI plutaju"

Milan Katić