‘’Čuo si za lika koji pada sa nebodera? Na svakom spratu, uverava sebe: ‘’Za sada je dobro… Za sada je dobro… Za sada je dobro…’’ Nije bitno kako padaš. Već prizemljenje.’’


Sledeći put kad na televiziji ugledate ulične nerede i zapitate se gde to živimo, možete pustiti ovaj film Metjua Kasovica (Mathieu Kassovitz) i shvatiti da smo u pariskom getu. Ako pitate Francuze pod žešćim naletom alkohola, koji su glavni problemi njihove zemlje, odgovoriće vam da su u pitanju manjine, “prokleti Arapi, Jevreji i crnci”. To što pomenuti “prokletnici” imaju papire da dokažu kako su i oni Francuzi, ne znači i da će se pijani čovek latiti opterećujućeg čitanja… Kod nas je situacija nešto drugačije postavljena. I mi na papiru imamo i manjine, samo kad se naš Srbenda napije, on mlati po “prokletim Šiptarima, Hrvatima i Amerima”. Ako sad dolijete malo konjaka Francuzima u čaše, kazaće vam da su problem i socijalno ugroženi, jer usled novih političkih tendencija dobijaju maltene podjednako kao i zaposleni!?

Kod nas je situacija i tu pomalo različita. U Srbiji je razlika u nekih dvesta evra između zaposlenih i nezaposlenih, s tim što zaposleni/e primaju tu razliku, a nezaposleni/e ga samo primaju. Ono što nam je zajedničko, jeste da repuju i jedni i drugi, jer su gledali filmove o getu, pa pozajmili pare od roditelja da sve to bace na matricu, “za ulicu i ortake”. Boksujemo i mi i Francuzi. Imamo i dane kad nam bubuljice “nejebice” poplave lice, pa u ogledalu imitiramo De Nirovu scenu iz “Taksiste”. Ciklično, i mi i Francuzi na pet godina u proseku zapalimo nekoliko automobila na ulici i deremo se u lice policajaca sa bezbednog odstojanja. Mi tome dodamo i dva-tri rata, čisto jer nas mrzi da imamo višak od petsto evra mesečno.

Rukovodimo se principom “šta će nam ekonomija, kad hoće da nas porobe i Švabo i Obamo”. Svima im je, inače, interes da ulažu ovamo. I tako, živimo mi, životare Francuzi, pa odgledamo par novotalasnih filmova i “Mržnju” i pomislimo kako je sve isto, samo što oni nemaju para za filmove u boji. Jeste, baš je tako, samo “morgen malo”.

Kasovic je 1995. godine debitovao ovim filmom kao kompletni autor (režija, scenario, plus montaža) od koga se u budućnosti mnogo očekivalo. Prvi sledeći radovi su bili razočaravajući. Ne zato što su bili loši, naprotiv,  “Mržnja” je podigla lestvicu toliko visoko da ni autor, a ni francuska kinematografija više nisu mogli da je preskoče! Dokazao je da se sa budžetom manjim od tri miliona evra može napraviti izuzetan film. Ipak, i “Ubice” i “Grimizne reke” nisu dela lišena kvaliteta. Holivud, koji je usledio, i Kasovic, jednostavno, nisu dobitna kombinacija, što možemo lako zaključiti na osnovu nekvalitetnog filma “Gotika”.

“Mržnja” je učinila mnogo za ljubav i prema drugom glavnom akteru priče. Vinsent Kasel (Vincent Cassel) je postao jedna od najvećih evropskih zvezda, upravo zahvaljujući ovom filmu. Godinu dana kasnije, u izuzetnom filmu “Apartman”, je glumio uz ljubav svog života, Moniku Beluči. Svoju saradnju, ovaj par koji je neodoljivo podsećao na bajku “Lepotica i zver” (mada, pre je u pitanju “lepotica i šmeker”) je nastavio kroz niz uspešnih, pa i kontroverznih projekata (“Unatraške”, npr). Kasel u “Mržnji” glumi mladića jevrejskog porekla, koji voli da klošari sa dvojicom svojih najboljih prijatelja, tamnoputim bokserom (Hubert Koundé) i Arapinom (Saïd Taghmaoui), koji voli da mazne viršlu sa krova zgrade, a da ne plati. U nekom drugom svetu, sve je moglo biti bajka…

Ali, priča o rasnoj netrpeljivosti, socijalnim nemirima, drugaru koji u bolnici umire od posledica policijskog batinjanja i pronađenom pištolju, smeštena u okvir od dvadeset i četiri sata, ne miriše na hepiend, nego na “gluvi barut”. “Mržnja” nije film nezaokružene strukture. Čuveno dramaturško pravilo, ustanovljeno još kod Čehova, je da “puška koja se kači na zid u prvom činu, mora da opali do trećeg”. Ono što “opaljivanje” neminovno nosi sa sobom je da posle njega nema kajanja. Ulična pravda je svojevrsna strategija bumerang, i vraća se subjektima radnje pravo u lice.

Beskompromisni scenario je težak i jak. Brzi, krupni kadrovi i dokumentarni snimci uz pesmu Burnin’ and Lootin’ Boba Marlija sa početka filma, doprinose saživljavanju sa sudbinama likova i tihoj molbi prema ekranu da se još neko ne pridruži nesrećnoj sudbini klinca koji je u bolnici. Crno-bela fotografija koja je korišćena osenčava skicu jednog dela grada za koji drugi deo ne želi da zna da postoji i zato ga farba zaslepljujućim bojama licemerja. A naši junaci, oni su sivi, nedefinisani u svojim težnjama da budu definisani. Mlade godine nose sa sobom neartikulisani bunt, koji se u kasnijim pretvara u sigurno radno mesto, ili u nesiguran hod po žici sopstvenih iluzija. Neki od junaka ovog filma neće imati kad ni da balansiraju, jer iako razmišljaju, krivo se nasade na mržnju i puštaju da im misli atrofiraju. Za druge, ima života i posle odjavne špice, kako god da se shvatilo ovo poslednje napisano.

U Srbiji je mržnja vrlo popularna. Dokono se razvlači među ljudima i laje u lica sa bezbedne udaljenosti, a kevće iza leđa. Na taj način odjavna špica kreće i pre početka filma. Dela poput “Mržnje” nailaze na različita učitavanja. Za nekog imaju lekovito dejstvo, usled poznatog kolorita odsustva boja, a neke inspirišu na nasilje, ili na nasilnike.

Film počinje i završava se ponavljanjem narativnog dela sa početka. ‘’Čuo si za lika koji pada sa nebodera? Na svakom spratu, uverava sebe: ‘’Za sada je dobro… Za sada je dobro… Za sada je dobro…’’ Nije bitno kako padaš. Već prizemljenje.’’

Šta god bio individualni proizvod nakon gledanja “Mržnje”, količnik filma je na pravom mestu i u vremenu koje se bitno ne pomera napred. Drugi količnik zavisi samo od vas.

Nikola Ćupas