Seoska vodenica, ili Mitrova vodenica, kako su je seljaci zvali, nalazila se u prelepom ambijentu.
Sagrađena na povećem i brzom planinskom potoku, od brvana, pokrivena trskom, u hladovini stoletnih hrastova, izgledala je kao iz bajke. Neko će se začuditi, kako iz bajke. Svima je poznato da su sve vodenice, uglavnom obavijene mistikom. U narodu je postojalo verovanje da su one stecište nadprirodnih bića, demonskih sila, vampira...
Pre mnogo godina, ovu vodenicu je sagradio Mitar. Stariji ljudi pričahu da je on u svoje vreme bio veoma lep i stasit momak. Bio je siroče. Potucao se od gazde, do gazde, radeći kao nadničar. Bio je veoma vredan i sposoban. Gazde su ga dobro plaćale gde god da je radio. Na igrankama su se devojke grabile koja će se u kolu uhvatiti do njega. Bio je zgodan. U kolu mu nije bilo premca.
Na jednoj igranci zagleda se u devojku koja je bila prava lepotica. Nije joj bilo ravne u nekoliko okolnih sela. Zvala se Smilja. Smilja je bila iz siromašne familije. Imala je oca, majku i petoro braće, mlađe od nje. Sve jedno drugom do uva. Imala je punih sedamnaest godina. Taman za udaju. Obrađivali su njeni ono malo oskudne zemlje što su imali, ali su bili primorani da rade u nadnicu kod imućnijih domaćina. Radeći tako kod nekog gazde Stojana, koji je važio za najbogatijeg čoveka u selu, ovaj spazi Smilju u svoj njenoj lepoti i bujnosti i dopade mu se veoma.
Gazda Stojan imao je sina jedinca, doraslog za ženidbu, ali je bio nekako tunjav i ružan. Retko se družio sa seoskim momcima, a i devojke ga nisu primećivale, iako je bio iz bogate kuće. Vide Stojan dobru priliku za svog sina. Neko mora da ga nasledi kad umre. Treba ostaviti iza sebe veliko potomstvo. Smilja je lepa i zdrava. Izrodiće zdravu decu. Imaće kome da ostavi sve ovo što je sticao godinama.
Banu on nenajavljeno jednu noć kod Smiljinog oca. Iznenadiše se njegovoj poseti, jer je retko koji imućniji domaćin ulazio u kuću siromašnog seljaka. Domaćin ga pozdravi, ponudi mesto za stolom. Domaćica iznese kafu, rakiju i meze. Ćutali su neko vreme, dok prvi ne progovori Jovan:
- Gazda Stojane, kojim dobrom?
- Jovane! Neću da ti okolišim. Imam sina za ženidbu. Imućna smo familija. Ti imaš ćerku za udaju. Prava lepotica. Došao sam da je isprosim za mog Luku. Orodićemo se pa će tako i vama biti lakše, da se više ne mučite. Ispomagaćemo se kao prijatelji koliko možemo.
- Pa, ne znam! Ona mi je jedinica, a i desna mi je ruka u kući i u polju.
- To nije nikakav problem. Samo da nije kome obećana, ili da nema kakvog momka?
- Nije, što ja znam! - reče Jovan.
- Onda Jovane, tu nema nikakvih prepreka. Nego da mi utvrdimo pazar i da nazdravimo u to ime.
Jovan samo pomirljivo slegnu ramenima:
- Pa, dobro gazda Stojane! Kako ti kažeš. Njoj će ne sumnjam, kod vas biti dobro, a i nama će, nadam se, biti malo lakše. Obećao si da ćeš nas ispomagati?
- To je dogovoreno! Samo još da se dogovorimo kad da dođemo po mladu. Jesen je na pragu. Vreme je za svadbe. Pa, neka onda bude u prvu nedelju koja dođe. Ima da napravim svadbu da se pamti. Za trošak ne brini. Sve preuzimam na sebe.
- Dogovoreno, gazda Stojane! - reče Jovan. - Onda u nedelju, a mi ćemo je opremiti kako valja.
Smilja istog momenta skoči. Ulete u sobu i pade na krevet, gušeći se od suza. Majka uđe za njom. Sede na krevet, pomilova je po kosi, pa poče da je teši. Ali, utehe nije bilo. Niko sem Smilje nije znao za Mitra, za njihovu veliku ljubav i da su se jedno drugom obećali. Zar pored onakvog delije, da se uda za ovog jadova, ma koliko on bio bogat.
- Ne, majko! Ja volim drugoga. Za Stojanovog sina mogu samo mrtva!
Do nedelje je Smilja obavljala sve poslove bez pogovora. Ni sa kim nije razgovarala. Dođe i ta sudbonosna nedelja. Smiljina majka ustade prva i uđe u sobu da spremi kćer za svadbu, ali nje ne bi u krevetu. Žena izađe pred kuću i poče da je doziva. Iz kuće izađe i Smiljin otac. Počeše oboje da je traže. Kad ućoše u štalu, stadoše kao ukopani. Smilja je visila obešena o konopac koji je bio vezan za štalsku gredu.
Sutradan je bila sahranjena na seoskom groblju. Sahrani je prisustvovao mali broj ljudi. Iz gazda Stojanove familije - niko. Čak ni pop nije hteo da dođe.
Mitar je, iz susednog šumarka, sve to posmatrao sa suzama u očima. U ruci je držao sekiru. Krenuo je u šumu i počeo da obara borova stabla.
Kada je, radeći deset dana od jutra do mraka, isekao svu građu, dovukao ju je do velikog potoka okruženog hrastovom šumom. Rešio je tu da sagradi vodenicu. Nekoliko okolnih sela nije imalo vodenicu. Računao je, imaće dovoljno posla. I imao je. Često se dešavalo da melje i preko noći. Ovde je bio svoj gazda. Sam će biti u svojoj vodenici, daleko od sveta, gde će moći na miru da ožali Smilju. Zarekao se, dok je gradio vodenicu, da se nikad neće ženiti.
Vreme je prolazilo. Smilju nikako nije mogao da zaboravi. Ali, nikad mu nije dolazila u san. Jedne je noći, dok je večerao, čeketalo lupkalo odskakujući po mlinskom kamenu. Žrvanj je mleo žito, a brašno je lagano sipilo u koš. Mačak je preo, opružen na džaku brašna. Šarov, sklupčan u uglu vodenice, povremeno je ćulio uši, kao da nešto osluškuje. Mitar je mirno večerao, povremeno zalivajući zalogaje rakijom iz pljoske.
Odjednom šarov skoči. Priđe vratima vodenice, nakostreši se i poče da reži. Mitar poče da ga umiruje, ali je ovaj lajao sve žešće. Mitru to bi čudno, jer se šarov nikad do sada nije ovako ponašao.
Bilo je gluvo doba noći. Najedanput se sa vode ispod same vodenice začu glasna svirka zurli, cika i podvriskivanje, kao da đavoli ispod vodenice igraju kolo. Čak se i vodenički kamen umirio. Mitar nije bio strašljiv čovek, ali ga ova pojava ne ostavi ravnodušnim. Ne prođe dugo vremena, kad neko poče snažno da lupa na vrata vodenice. Mačak, koji je do tada bezbrižno kunjao, skoči istog časa. Nakostreši se i poče da frkće. Za njim u horu, šarov poče besomučno da laje, da ni Mitru više ne bi svejedno. Uze u ruke sekiru i priđe vratima da vidi ko to lupa, ali stade kao ukopan. Na vratima stajaše Smilja, sva u belom. Lepa kao boginja.
- Mitre! Evo ja došla!
- Pa, ti si mrtva! - jedva Mitar prevali preko jezika.
- Nisam, Mitre! Znaš da samo tebe volim, a ti si me tolike godine čekao. Dođoh da se udam za tebe. I svatovi su nam tu. Čuješ li muziku?
Smilja raširi ruke, krenu ka Mitru i zagrli ga. On i dalje stajaše kao opčinjen. Ali, ne zadugo. Uze je u naručje. Spusti je na skromni ležaj. Počeše da se ljube i miluju tako požudno, kao da su želeli da nadoknade izgubljeno. U neko doba, iznureni od uživanja, zaspaše.
Ujutro, posle prvih petlova, dođe neki seljak da melje žito. Uđe u vodenicu i zateče Mitra u krevetu, gde leži zadavljen. Mlade i svatova nigde. Đavolja to svadba beše!

Veselin Milićević