Grafika (gr. γράφειν grafein pisati, urezivati) u likovnoj umetnosti naziv za sve tehničke postupke umnožavanja crteža odnosno slika pomoću matrice, izrađene ručno, hemijskim ili fotomehaničkim putem. Označava i tipografsko umeće, tj. rad na umnožavanju pisma i likovnih priloga u štamparstvu, kao i umetničku grafiku, tj umetnost reprodukovanja (otiskivanja, štampanja) crteža na papiru ili nekom drugom materijalu.
Prema tome da li je crtež izrađen reljefno, dubljenjem ili na ploči, razlikuju se tri glavna grafička postupka: visoki, duboki i otisak na ploči ili matrici. Kod visokog otiska crtež je reljefan na ploči, dok je na papiru neznatno udubljen (drvorez, linorez, izdignuti bakrorez), kod dubokog otiska crtež je na ploči udubljen a na papiru neznatno reljefan (bakrorez, bakropis, suva igla, akvatinta, rez u cinku), dok je u otisku na ploči crtež isti i na ploči i na papiru (litografija, reprodukcija na metalnim pločama).
Ove razlike mogu se ustanoviti prostim gledanjem i dodirom papira vrhovima prstiju. Budući da se likovni izraz u grafici zasniva na ekspresivnosti linije i kontrastima crnog i belog, ovaj naziv u širem smislu obuhvata i svaki originalni crtež na papiru. Dok kod crteža ili slike može da postoji samo jedan original, svaki grafički otisak sa originalne matrice smatra se originalom, pa ga u novije vreme umetnici redovno potpisuju.
Reljefna i udubljena grafika kao reproduktivni postupak javlja se u Evropi krajem XV veka, nakon proširenja proizvodnje papira. Udubljenu reproduktivnu graviru otkrili su i usavršili zlatari (bakrorez) i oružari (bakropis) u XIV i XV veku.
U biografiji despota Stefana Lazarevića nalazi se prvi pomen o ikonama na hartiji, 1427. godine, koje su se u Beogradu pojavile posredstvom ugarskih, katoličkih sveštenika. U XVI veku grafičari režu drvoreze za potrebe srpskih štamparija.
Od sredine XVIII veka drvoresci se sve odlučnije okreću bakrorezu, čiju su tehniku izučavali kod austrijskih gravera. Iz ovog vremena poznato nam je i ime prvog srpskog gravera Hristifora Žefarovića. U drugoj polovini ovog veka grafiku obogaćuje Zaharije Orfelin (1726-1785), koji svoj rad počinje već 1757. godine u Sremskim Karlovcima, gde je imao bakarnu tipografiju.
Posle njegove smrti postepeno zamire rad na bakrorezu, pa sve do 1827. godine gotovo da i ne postoji kada, zaslugom Anastasa Jovanovića i slikara Jovana Isailovića, oživljava u tehnici litografije. Novi zamah grafika doživljava nakon Drugog svetskog rata, kada umetnici, okupljeni oko Grafičkog kolektiva prikazuju modernu grafiku, plemenitu u formi, tehnički besprekornu, obeležavajući svoje poletno stvaranje notom produhovljene osećajnosti.
Priredila Tamara Lujak