Misli i ideje plove u kolektivnom nesvesnom, u snu, podsvesti, sudaraju se i upliću, spajaju se i prepliću, guraju se ka površini svesti ne bi li ugledale svetlost dana, belinu papira, svetlost monitora, ne birajući gde će i kod koga izroniti.
Otud ih grabe i koriste, obrađuju i prerađuju oni koji ih prvi osete, oni koji su u trenutku kad su misli i ideje najsnažnije udarile u tanušnu koprenu što ih deli od našeg sveta, bili najosetljiviji, najpodložniji dodirima, najgladniji.
Kako su brže od munje i sjajnije od bljeska, tako udaraju na vrata naše podsvesti i ne sačekavši da im otvorimo hitaju dalje. Zato se desi da im se nekoliko vrata istovremeno otvori i misli se guraju kroz nastali procep, tiskaju i pritiskaju opnu između jave i sna, ali ne prolaze podjednako i ne prolaze svuda. Kroz prva vrata na koja su pokucala prođe tek krajnji tok misli, kroz srednja vrata prođe glavnica a kroz zadnja se provuče tek začetak ideje ostavljajući piscima i poetama da ih kroje i uobličavaju, nadograđuju i ispredaju, dovršavaju.
Tako se desi da mnogi od nas dođu na istu ideju koja se ipak, zbog jačine i dužine nadražaja koji je dopro do nas, razlikuje. Ona možda ima iste činioce i istu potku, ali je razlikuje ono što razlikuje čoveka od čoveka, osobu od osobe, iskustvo od neiskustva, znanje od neznanja, jer nismo svi dovoljno iskusni i učeni, niti spremni da se uhvatimo u koštac sa idejama koje nas u trenutku skole.
Na taj se način stvaraju razlike između dobre i loše priče (koje obrađuju istu temu, likove), otud jača i snažnija misao u nekih, a bleda i neupečatljiva u drugih. Nisu svi podjednako spremni da hvataju, love i obuzdavaju misli, da ih krote i potčinjavaju svojoj volji, vode kud sami žele a ne kud misao vuče.
Ponekad, pak, misao uspe da se otrgne i odvuče nas na sasvim neočekivanu stranu, tako da nikad zapravo ne znamo kako će se pesma ili prića završiti. Stoga je pisanje večita borba sa mislima u kojoj pobeđuje samo onaj koji je dovoljno hrabar da istraje.

Tamara Lujak