Čuveni poljski pesnik i aforističar, majstor kratkog filozofskog paradoksa, dosetke i jezičkog kalambura, aforizma i epigrama, Stanislav Jerži Lec (1909-1966), jedan je od najpoznatijih autora koji je svoja najznačajnija dela stvarao u vreme nakon II svetskog rata. Najuticajniji aforističar XX veka, rođen je 6. marta 1909. godine u plemićkoj porodici u Lvovu u Austro-Ugarskoj. Otac Benon de Tuš-Lec, poreklom Jevrejin, imao je titulu barona. Bio je oženjen Adelom Saftin, predstavnicom poljsko-jevrejske inteligencije, koja je visoko cenila kulturu i obrazovanje i koja je, nakon gubitka muža, u tom duhu odgajila sina. Pred izbijanje Prvog svetskog rata Lec se seli u Beč, gde dobija prvo obrazovanje. Po završetku rata vraća se u Lvov kako bi završio sa školovanjem (pohađao je Lemberg evangelističku školu). Godine 1927. diplomirao je pravo i poljski jezik na Jan Kazimir univerzitetu u Lvovu.

Godine 1929. učestvuje na prvim poetskim večerima i objavljuje svoje prve stihove u časopisu Dnevni ilustrovani glasnik. Dve godine kasnije objavljuje pesme u časopisu Sklonost, da bi 1933. objavio prvu zbirku poezije Cveće. Zbog političke angažovanosti – pišući članke za časopise koji su podržavali revoluciju i držeći predavanja na Tehnološkom institutu - rano dolazi u sukob sa vlastima, pa napušta rodni Lvov i odlazi u Varšavu, gde ubrzo stiče popularnost.

Piše za Varšavskog berberina i sarađuje sa Leonom Pasternakom, pesnikom i satiričarem, rođakom daleko poznatijeg Borisa Pasternaka. Njih dvojica 1936. godine pokreću „literarni kabare“ Teatar ptice rugalice koji vlasti zatvaraju posle osmog izvođenja. U ovom periodu započinje saradnju sa političkim časopisom Popularni dnevnik. Ništa se manje nije zamerio vlastima učestvujući na kongresu kulturnih radnika, koji je organizovao Antifašistički narodni front. Kako bi izbegao hapšenje, odlazi u Rumuniju ali se nakon nekog vremena vraća u zemlju, gde u Čortkovu radi u advokatskoj firmi, da bi se najzad vratio u Varšavu i nastavio sa pisanjem.

Početak Drugog svetskog rata Leca zatiče u rodnom gradu Lvovu, gde boravi od 1939. do 1941. godine. Od 1941. do 1943. nalazio se u koncentracionom logoru u Ternopolu (u Ukrajini), kada je u julu 1943. uspeo da pobegne obučen u nemačku uniformu. Probio se do Varšave gde se pridružio pokretu otpora i nastavio sa literarnim radom u časopisima Vojnik u bitci i Slobodni narod. Godine 1945. seli se u Lođ gde zajedno sa pesnikom Leonom Pasternakom i karikaturistom Ežijem Zarubojem izdaje humoristički časopis Pastuv. Godine 1946, kada biva postavljen za kulturnog atašea u Beču, izdaje zbirku pesama Poljska beležnica. Dve godine kasnije objavljuje zbirku satirične poezije Život je šala, a 1950. objavljuje zbirku Nove pesme. Pošto je došao u sukob sa komunističkom vladom, Lec iste godine beži sa porodicom (ženom, sinom i ćerkom) u Izrael. Kao plod dvogodišnjeg boravka u Izraelu nastala je zbirka pesama Jerusalimski rukopis.

Godine 1952. vraća se u zemlju. Vlasti mu tada zabranjuju da objavljuje svoja dela, ali popuštaju krajem pedesetih godina XX veka, kad mu to pravo vraćaju. U tom periodu objavio je Jerusalimske rukopise (1956), Neočešljane misli (1957), Od hiljadu i jedne misli (1958), Podsmeh i pitanja o putu (1959), Abela i Kain (1959), Nijansa (1963) i Pesme spremne da skoče (1964). Iste godine izlazi drugo izdanje Neočešljanih misli. Dve godine kasnije, iako izmučen dugom i teškom bolešću, Lec je, pre nego što je umro 7. marta 1966. godine, uspeo da priredi Nove neočešljane misli. Sahranjen je na vojnom groblju Povonzki u Varšavi.

Godine 1957. izlazi iz štampe knjiga Neočešljane misli koja je postala poznata širom sveta pa i kod nas, gde je uticala na razvoj naše satirične misli. Kritikujući suptilnom ironijom režim u kojem je živeo Lec u aforizme unosi svo svoje životno iskustvo. Oslanja se na iskustvo tradicije, sopstvenu poeziju (na čemu mu pojedini autori zameraju), seže u filozofiju politike i istorije, dotiče se etike i psihologije... „Njegova satiričnost nije bila svedena na duhovite žaoke, kritičke komentare i prozivke aktuelne dnevne politike već je misaonošću dosezala i obuhvatala i najdelikatnije političke teme i dileme.“

Stoga će ne mali broj aforističara, pogotovo domaćih, priznati kako je presudan uticaj na njihovo stvaralaštvo izvršio upravo Lec. „Doprineo je posleratnom razmahu i satiričnoj ubojitosti naših političkih aforizama, hrabrijem povratku našoj tradiciji devetnaestog i početka dvadesetog veka, kao i njihovom književnom stilu naglašene misaonosti, refleksije koja ne retko doseže i najviši, filozofski nivo.“ Večito britki i sveži, Lecovi aforizmi mogu se primeniti i na savremeno društvo. Otud njihova neprolaznost.

Lecovi aforizmi:
Elitu treba omasoviti.
Onaj ko šepa i dalje hoda.
U ratu ideja stradaju ljudi.
Prvi preduslov za besmrtnost je smrt.
U paklu je đavo pozitivan lik.
Šta je to Haos? To je Harmonija uništena prilikom stvaranja sveta.
Do duboke misli treba se uzdići.
Salto m o r a l e je mnogo opasniji nego salto mortale.
Ne pitaj Boga o putu u Raj jer će ti pokazati najteži.
Umno su nezavisni jedino geniji i glupani.
Svi su bogovi b i l i besmrtni.
Samo ko ima zdrav razum može da poludi.

http://www.podrum.net/modules/newbb/viewtopic.php?topic_id=1107&viewmode=flat&order=ASC&start=70
http://en.wikipedia.org/wiki/Stanislaw_Jerzy_Lec
http://www.aforizmi.org/etna/etna88/etna8.htm
http://ru.wikipedia.org/wiki/Лец_Станислав_Ежи
http://www.aforizmi.org/etna/etna88/etna8.htm
http://bg.wikipedia.org/wiki/Станислав_Йежи_Лец

Tamara Lujak