Supa

Uvjek sam volio i mnogo sam putovao, ali jedno od putovanja mi je ostalo u posebno nemilom sje?anju. Išao sam za Damask, da vidim velike kamene špilje i džamije u živoj stijeni, a ujutro sam se probudio u kavezu od drvenih greda, crnih drvenih greda koje su me hladile od užasne pustinjske vru?ine, ali unosile neki nemir u duši, toliki da sam se radije zgr?io na dnu malog kaveza to malo vremena što bih bio ?iste svijesti koju su mi tamnoputi tamni?ari grubih ruku i pogleda kao u sokola, opijali nekim mlijekom ?udnog ukusa, tako da nisam mnogo osjetio kada je po?ela bitka i kada su moji mu?itelji ili nestali ili bili poubijani, jer sam se probudio na užasno jakom suncu, kavez razbijen, kamile nigdje na vidiku, a od ljudi samo odje?a, po koja sablja i poderana zastava.

Jedino što sam o pustinji znao jeste da je danju žega a no?u hladno, ali bolje putovati po hladno?i pustinjske no?i pa se zaputih u pravcu mjeseca na horizontu, krivog kao otomanska sablja. Ne pre?oh nekoliko stotina metara, a na mjese?ini mi se ukaza figura, uvijena u pustinjske robe, Kalif Miomihr, Sultan Saladin, kako sam kasnije saznao.

- "Na ti ovo. Bog te je ovdje doveo da ti predam tajnu", i turi mi u ruke ?iniju.

- "Ovo je blek metal supa a vjekovnoj tajni ?u te nau?iti tamo, u špilji. Ti si njen poslednji ?uvar".

- "Kakva crna supa, što zboriš jadan, i kakva špilja!? Ja sam ti sa zapada! Znam ti ja sve te smicalice sa špiljama! Mrš, pederu!"

- "Ne crna, no blek metal supa, sakata i retardirana kamilo, mozak ti ko brabonjak, dabogda ti jaja ko u noja došla! Na ti je i sikter!" - i sprdi on mene, zajedno sa supom, nazad u zapadnu civilizaciju vitlaju?i prijete?i sabljom mom me?unožju - posljednji ?uvar vjekovne tajne (?).

E sad, nije da sam u po?etku bio nezahvalan, ali sam bio priglup, pa sam iskoristio supu za li?nu korist i otvorih lanac restorana. Nažalost, supa sa ukusom kamilje balege nije bila omiljena me?u turiste i lokalno življe. No, nakon vremena, i negdje krajem osamdesetih, sretoh jednog isprepadanog, buljavog i usukanog norveškog školarca, sa školskim knjigama pod ruku i nao?arama kao dno od boce. I pri?a on meni o nekoj muzici, i drobi, i melje on, ne da mi živjet' ...

- "Na ti mali ovo, da ako za?epiš.", i iskapi on ?iniju, i vidi ?a'ola, svidje se njemu, trgnu se, prenu kao neka divlja zvijer, po?e da se uvija i koprca, be?i o?i i krivi usta - pomislih da je epilepti?an - i od tada ga više ne vidjeh, barem ne uživo. Eto ga tamo po novinama, zovu ga Satyr (pravo ime Sigurd Wongraven), a ono što meljaše, blek metal. I ode supa, ode njena tajna, a svijet dobi ipak još jednog junaka. Ende.