foto: Strahinja Rupnjak, HC arhiv
Koncert je četvrtog marta. Noćna smena sam.
"Treba mi slobodan dan".
"Jel bitno nešto?".
"Jeste, veoma".

Karte su kupljene mesec dana ranije, čim je nastup najavljen. Znam da će se karte rasprodati, ne želim rizikovati da propustim takav uvod u proleće.

Stigao je četvrti, izlazim iz pete noćne smene za redom. Javljam Dušanu kad da me pokupi i odlazim da spavam sa smeškom znajući sled događaja kad se budem probudio. Vožnja, druženje, knjižara Bulevar Buks u Novom Sadu, koncert.

Dušan dolazi na vreme i posle sat vremena stižemo u Novi Sad. Parkiramo blizu Bulevar Buksa te idemo odmah do knjižare kako bih uzeo par brojeva Dilan Doga koje sam propustio.

U toku je priprema za tonsku, Nikola prolazi pored nas. Trebao sam poneti Roll Intro Tape da mi potpiše. To nije njegova knjiga, možda bi mu smetalo. Ako bi nekome trebalo smetati, onda je to Lazar Divjak a pošto sam zbog njega i te knjige počeo slušati Nikolu Vranjkovića sumnjam da bi imao nešto protiv. Uostalom, Nikola je Korto Malteze iz senke u toj knjizi a ja jako volim stripove.
Nalazim se sa bratom, uzimam ulaznicu za Exit od njega. Upoređujem osećaj slušanja benda na koji idemo večeras u Bulevar Buksu sa osećajem slušanja istog benda prilikom praskozorja na Fusion bini na Exit festivalu.

Ovde je intimnije. Ali zora koja puca iznad njih. Ali knjige koje ne dozvoljavaju ni jednom tonu da pobegne. Usput nam se pridružuje Strahinja. Drugar kojeg smo zadužili da pokupi karte sa rezervacije.
Njemu je i dalje verovatno bilo smešno što sam zvao njega da pokupi karte sa rezervacije. Smešno jer je u tom momentu bio na Pariskom univerzitetu sprovodeći eskperimente iz fizike.
"Vas dvojica ste na 70 km od NS i cimate mene koji sam u Parizu da pokupim karte?"
"Usput ti je svakako."
"U principu, može."

Prethodna dva puta smo pratili koncert skoro sa stepenica te ovog puta urgiram da stignemo ranije i nacrtamo se negde bliže bendu. Razmišljam da li i ostali imaju osećaj olakšanja prilikom ulaska. Što ih ništa nije sprečilo da dođu. Posao, obaveze, iznenadna temperatura deteta.

Pokazujem kartu, skidam jaknu, na sigurnom sam. Posmatram ljude dok ulaze, nisam jedini. Neko prikriva taj osećaj bolje, neko ga ne želi prikriti. Da, to su ti divni nasmejani ljudi pored kojih ću uživati večeras.

Gledam nalepnicu "Idles" na štandu sa pločama, te spominjem kako bi bilo lepo da ih negde uhvatimo ovog leta. Puštaju nas gore, stajemo prilično blizu bine. Ispred nas neki par. On ima kez kao da je dugo čekao na ovo. Znam, jer ga i ja jedva suzdržavam. Devojka ne izgleda kao neko ko posećuje ovakve stvari ali ispostaviće se da zna svaku pesmu. Do kraja koncerta spram nje sam ja bio taj koji je nekako zalutao tu.

foto: Mirjana Mitrović, HC arhiv
Kreću Idles i "Never fight a man with a perm". U tom momentu bend prolazi ka bini. "Ovo je najbolja pesma za izlazak benda na binu, kakvi carevi". Ma ovo slučajno ide, nisu tempirali.
Ako nisu još je bolja fora. Sa prvim pesmama ono suzdržavanje keza je izgubilo bitku i osmeh se više nije mogao skinuti. Posle par pesama počinje i "dve reči". Publika peva prvi deo ali tokom drugog dela kad Nikola kreće da peva devojka pored spušta glavu na rame njene drugarice i obraz biva natopljen suzama. Koliko su mi se samo puta našle te dve reči u plajlisti u nekim teškim momentima. Ovaj osmeh sad je odgovor u prevazilaženju tih trenutaka.

Počinjem obraćati pažnju na ljude. Iz očiju prisutnih se naziru projekcije priča koje idu uz te pesme a bend im daje toliko potreban zvuk. Često sam objašnjavao kako su njegove pesme drugačije od ostalih jer više liče na slike u galeriji.
"Kako na slike pobogu?!" Kad ljudi gledaju slike na svakog deluju drugačije, pružaju tu neophodnu apstraktnost koju imaju njegovi tekstovi. Svako ih doživljava drugačije.

Čudno kako pesme koje nikad ne bih pustio kući sad bolje zvuče od onih koje redovno puštam. Kreće Majdan, ipak ne zvuče bolje. Sve zvuči baš kako treba.
Zašto Arsenije i Teorija zabave koje su izašle prošle godine zvuče kao da ih slušam godinama? Na nove stvari čovek uglavnom mora da se navikava a za ove stvari to uopšte nije bilo potrebno.

Nisam ljubitelj snimanja mobilnim telefonima za vreme nastupa. Baš naprotiv. Hej, platio si kartu, ispred si, nemoj gledati koncert kroz ekran. Čak i ja u jednom momentu popuštam, vadim telefon i počinjem snimati. Moram imati uspomenu koja neće izbledeti. Da mogu biti taj ćale koji će jednog dana reći blizancima "šta bre ti vaši kreštavci, gledajte prave rokenrole".
Ne ide to tako. Slušao sam i ja kreštavce (i dalje ih slušam) a ovakav bend mora lagano da se ušeta u život. Kao meni kroz knjigu. Zato mu se toliko i vraćam.

Bend ustaje i kreće uvođenje u završnicu. Zar već? Proletelo je samo dva i po sata. Tih preostalih pola sata je bio koncert za sebe. Kulminira sa Danilovim razvaljivanjem bubnjeva na šta celokupnjem prednjem redu vilica ostaje na podu.

Nikola se zahvaljuje najgoroj publici i koncert se završava. Bez reči silazimo dole, pronalazimo jakne i izlazimo. Pridržavam se uz neku ogradu da suzbijem bol u leđima gde me drugari prozivaju kako su godine uzele maha.
"Trebali smo idući vikend na onaj koncert na sajmu, šta ćemo?"
"Nećemo mi nigde dok nam se ne slegnu utisci od ovoga", a ima ih. Napipavam kartu za exit. Bulevar Books ili zora na Fusionu?!

Hvala fenomenalnim ljudima iz Bulevar Buksa što nam omogućavaju da budemo ponavljači ovakvog događaja iz godine u godinu. Hvala Nikoli Vranjkoviću i bendu. Hvala Dušanu i Strahinji kojima je odgovor na svaku ideju "u principu, može".
Ps. Umalo da zaboravim zahvaliti se Lazaru Divjaku. Da nisam čitao njegovu priču o nastupu Blokauta na Exitu i priče o pecanju na čamcu živeo bih životom bez ovog predivnog benda.

Igor Zdravković