Kada pomislim na strip festivale, prvi refleks mi je sećanje na Vinkovce, davnih osamdesetih. Setim se kako smo nekoliko nas, grupa klinaca, skupili sitno džeparca, sendviče umotane u salvete spakovali u rančeve i vozom do Vinkovaca. Vanserijski smo uživali u prvom pravom strip festivalu. Bili smo klinci, bio je to za nas Raj.

U to vreme su počeli da se množe, prvo je (meni znano) krenulo u okviru novosadskog FOFITES-a, gde su Forum i Dnevnik imali štandove, izložbe originalnih radova i tribine sa strip autorima i urednicima. Pošto mi je bilo par stotina metara od kuće, a nedelju dana je trajala manifestacija, svakodnevno sam odlazio i satima gledao originale. Neprocenjivo iskustvo, nemerljiva sreća.

Onda su krenule devedesete, nestašica dobrih i lepih stvari.

A posle?... Usledila je prava navala festivala. Nekoliko stvarno velikih, i mnoštvo manjih.

Tras #1
Među najvećim je Mafest koji okuplja impresivan broj gostiju, kako autorskih zvezda tako i fanova, u jednoj izuzetno opuštenoj i relaksirajućoj atmosferi. I pored toga što dominiraju autori Bonelijeve produkcije velik je procenat gostiju iz drugih strip škola, od američke preko britanske, španske, do francusko-belgijske… O domaćim autorima koji su tu već svojevrsni deo inventara ne treba ni pričati. Prisustvo obavezno, kažem iz ličnog iskustva. Tu je i CRŠ koji takođe ima dobar izbor gostiju i nesreću da se preklapa sa morskim MaFestom. Najveći festival domaćih autorskih snaga je svakako Leskovački strip festival koji organizuje i strip konkurs, te svake godine dovodi u goste desetine domaćih autora i još pride dosta njih iz okruženja: Bugarske, Rumunije (ex-yu smatram domaćin)... Najveći strip konkurs organizuje Međunarodni festival stripa u organizaciji beogradskog SKCa. Standarno dovode nekoliko sjajnih gostiju, organizuju veliki niz izložbi, tribina i impozantnu ceremoniju otvaranja i dodele nagrada. Kragujevac se ustalio tu negde sa, sada već, pristojnom tradicijom, zanimljivim gostima, konkursima i izložbama. Da nisam odsustvovao dve-tri godine unazad, mogao bih se zvati redovnim gostom, ali popraviće se to. Zato sam redovan na Novosadskom strip vikendu koji tradicionalno ima veliku izložbu kojom predstavlja glavnog gosta, niz manjih izložbi, tribine, i velik broj štandova za izdavače. Imamo takođe i u Velesu bitan festival sa velikim strip konkursom. Hercegnovski fesival stripa dovodi sjajne goste i garantuje odličnu zabavu. Na listi imamo još mnogo drugih mesta: Mostar, Sarajevo, Ljubljana, Kotor, Osijek, Sombor, Niš (dva festivala), u Beogradu imamo i Tras koji uspešno organizuje striparnica Alan Ford, Zrenjanin, Pančevo, Laktaši, Čakovec, Pirot, Raška… i mnogi drugi. Neka mi oproste oni koje nisam spomenuo, ali stvarno sam u gužvi i ne uspevam dovoljno studiozno da se posvetim tekstu, pa je jedan broj festivala sigurno preskočen. Takođe napominjem da nisu poslagani po veličini i značaju, već pomalo stihijski, kako se kojeg setim. Moja "nestudioznost" samo pokazuje koliko zapravo festivala imamo i koliko se ta forma strip druženja proširila na našem podneblju.

Joevito Nuccion, plakat za 12. HSF
Meni lično festivali su adrenalinska injekcija, svaki put kući se vratim osvežen i željan da radim stripove. Ok, prelamački rokovi to ubiju očas, ali vrede festivali svakog potrošenog minuta. Ako izuzmemo moje lične afinitete i potrebe kod festivala treba da vidimo i čemu služe. Vrede li oni čemu.

Dakle, sjajni su za druženje, razmene iskusta, za oblikovanje scene i našeg personalnog okruženja. Komercijalno... pa na svim festivalima se postavljaju štandovi izdavača i pokreće prodaja. Da se razumemo, često su u tim prilikama manji izdavači u minusu (put, smeštaj hrana…) ali pomaže u komunikaciji i reklami pa na kraju koristi to i najmanjim izdavačima. Možda bi malo bolja organizacija, kolegijalna udruživanja, pomogla da nema minusa, da bude zarade. I ima takvih saradnji, sve češće. Sklapaju se tu poznanstva, poslovi, pomažu da strip živi i diše na našim prostorima.

Kada izuzmemo sve pozitivno što sam nabrojao, po meni za strip najkorisniji aspekt festivala je marketing. Družeći se u našim, često malim, okvirima uspevamo da promovišemo strip. Ne može festival biti toliko mali koliko će medijima biti zanimljivo da objave vest o njemu. Bez njih bi strip za javnost bio mrtav. A festivalima je on oživeo, čak nije ni na aparatima, već je zanimljiva egzotika kojom vole da se bave novinari. Jer sada svetom vladaju generacije odrasle na stripu i uvek oko njega mogu da naprave zanimljivu priču. Malo je lepih priča, tako da između ubistava, političkog marketinga i asteroida koji će sutra uništiti zemlju, dobro dođu prijatne i optimistične slike frikova koji vole svet koji su za sebe stvorili. Naš svet stripa.

Strip je kod nas medijski pokriven bolje nego ikada. Pa čak i da nema svih ostalih dobrih stvari koje gradimo na njima, festivali bi vredeli samo zbog toga.

A ima u njima, kao što rekoh, puuuuno više od pustog marketinga. Ima tu mnogo ljubavi, prijateljstva, kreativnosti… No, takva su vremena, marketing je bitan, pa zato na njega stavljam akcenat, iako nije najbolji deo festivalske priče.

Zlatko Milenković (www.stripvesti.com, www.zmcomics.com)