Što su Breaking bad i Sopranovi za krimi žanr, to je The Bear za žanr kulinarske dramedije, kada bi taj žanr postojao.

Iako treba nekoliko epizoda da bi se čovek uvukao u taj svet ulične čikaške sendvičare koju preuzima vrhunski kuvar nakon bratovljevog samoubistva, iako treba da prođe jedno par sati da pohvatamo odnose između likova i upoznamo se s hijerarhijom jedne haotične kuhinje, negde od sredine prve sezone, a posebno od epizode br. 7, koja je cela snimljena u jednom kadru, The Bear (inače prema prezimenu glavnog lika Berzatto) grabi te za gušu i više te ne pušta.

Sva anksioznost, drama, nelagoda, frustracija vođenja jednog restorana i pokušaja da isti postane respektabilan u okruženju galerije samosvojnih likova sa sopstvenim traumama, sumnjama i preispitivanjima počinje pred vama da se otvara kao neobičan spoj komedije (koja uglavnom proističe iz brzih i katkad vickastih dijaloga), sirove porodične drame (koja se bavi porodičnim nasleđem i mentalnim bolestima, ali i iskupljenjem) i jednog anksioznog restoranskog trilera koji je katkad napetiji od „Kad jaganjci utihnu“ i bučniji i karnevalskiji od cirkusa.


The Bear deluje kao autentična čikaška priča o stvarnim, oživljenim ljudskim sudbinama iz restoranskog sveta koji pokušavaju da ispolje svoje talente, ali i prevaziđu mnogobrojne probleme koji dolaze sa jednom odgovornom uslužnom profesijom. Glumci svi odreda razbijaju u svojim scenama, pogovoto kada dođe do epizode „porodičnog okupljanja“ u drugoj sezoni koja treba da objasni niz trauma koje vuče supertalentovani, ali introvertni perfekcionista Karmi (Džeremi Alan Vajt) i koja se gleda kao mini film koji baštini svu napetost, neprijatnost i sumanutost jednog italijanskog porodičnog okupljanja i u kome se pojavljju sve sami „ol starovi“ televizijskog posla.

Iako The Bear nije lako primiti k srcu, pogotovo zbog zatvorenosti glavnog lika, plejada autentičnih sporednih likova, lokacija, tenzičnih situacija i restoranskih kaprica držaće vas prikovane za sedište veći deo ove serije.
Slobodan Novokmet