Kejdž se trijumfalno vraća na mesto zločina koje je pre 20 godina zaokupljao film Adaptacija i senzibilitetu Čarlija Kaufmana i Spajka Džonzija, samo što ga ovaj put u ovoj nadrealnoj crnohumornoj satiri na „celebrity kulturu“ režira Norvežanin Kristofer Borgli (da ne kažem i montira, pošto sve radnje radi).

Dream scenario je film o onome što bismo nazvali „autopsijom slave“. Sredovečni, istrošeni, pomalo i frustrirani i u akademizmu neostvareni iako egocentirčni profesor biologije postaje prekonoćna senzacija onog momenta kada shvati da se nasumično pojavljuje, doduše kao pasivan posmatrač (što je i simbol njegove životne pasivnosti), u snovima hiljade ljudi diljem sveta.

Iako nešto što nema veze sa njegovim akademskim stremljenjima, a što ga čini slavnim prija njegovom osetljivom egu, ubrzo situacija počinje da se menja kako njegovo pojavljivanje u tuđim snovima lagano dezavuiše ka košmarima.

Dream scenario je savršen primer filma kakav je nedostajao, jedna nadrealna, fantazmogorična, „kaufmanovska“ crna komedija koja je u isto vreme ne samo pretenciozni i hermetični imaginarijum rediteljskog iživljavanja već jedna proračunata i duhovita satira, pre svega na „kensl kulturu“ i uopšte površnu opsesiju i istu takvu pizmu koju plebs gaji prema poslovično poznatima, odnosno onima koji su poznati samo zato jer su tu i postoje. Takođe, film mikropotezima ispituje i krizu srednjih godina, stanje slupanog ega koji je spreman da pregazi preko svih principa ne bi li se očešao o malo slučajnog glamura, kao i o kazni koja za to sleduje.

Baštineći možda i ponajbolju i najduhovitiju ulogu Nikolasa Kejdža u poslednjih 10-ak godina, Dream scenario pokazuje i šta je Ari Asterov (koji je i producent) Beau is afraid možda trebalo da bude da nije otuđio publiku od sebe pokušajima da bude kompleksniji nego što treba da bude.

Ko je voleo Eternal sunshine of the spotless midn ili Adaptaciju nema razloga da ne uživa i u ovom nadasve kroz crni humor ozbiljnom filmu.

Ocena: 4+
Slobodan Novokmet