Pre svega, ovo je sjajna knjiga. Jednostavno duhovita, vrckava, dinamična, ironična i prelako čitljiva. Važno mi je da to kažem na samom početku, van svog običaja. Jer, toliko je stvari koje mi se motaju po glavi, a imaju tek obrise kontakta sa ovim romanom, pa bi se moglo desiti da u nastavku odlutam miljama daleko od ikakvog dubljeg prikaza.

Drugi program Radio Beograda je ušuškani i skriveni dragulj razrušene domaće medijske scene. U moru kojem više ne pripada, može zvučati autistično i udaljeno od realnosti, ali, opet, sve mu to dođu komplimenti. U podnaslovu, program kulture i umetnosti. U svojoj biti, program prebogatog i kvalitetnog govornog programa. Razgovori sa umetnicima, prikazi dela, čitanje poezije, najave događaja koje nećete naći ama baš nigde drugde, opozicione političke diskusije, ozbiljna muzika, najčešće. Na tom sam programu, bežeći od jednih istih hitova i stanica, slušao i razgovor sa prevoditeljkom ove knjige. Divan razgovor, divan prikaz. Nisam osetio potrebu da išta dalje slušam osim da sednem i da je pročitam. Pa opet, prošlo je kilometar vremena do ovog trenutka, ali ja taj razgovor nisam zaboravio. Još tad sam znao, budem li pisao o knjizi, pisaću i o tom radio programu. Onom na kom sam slušao i savršene isečke iz kritika Džoa Bernarda Šoa, britanskog dramaturga koji je bio pasionirani ljubitelj klasične muzike i koji je sa nekom vulkanskom energijom i pravom kritikom umeo o njoj da piše. Onako sa ljubavlju, ali bez dlake na jeziku, kao pravi slušalac, potkovano i tvrdo. Gde li je autorka emisije iskopala te njegove tekstove, to me kopka. Tražio sam ih svuda, i ni u naznakama ih nema. Eto takav je program. Tera vas da istražujete, da budete bolji, a pojma nemate ni da postoji, tako dobar radio program, jel da. E da, i Žikica Simić i njegov rokenrol bukvar je na tom programu. O, da.

Gaga mi je nedavno rekla da su mi rečenice predugačke i teško povezive, razbacane i razbucane. Sve tačno. Ali se ja dosta teško menjam, mada je ona u kombinaciji sa ovim čitanjem možda na početku jedne male promene. Male i važne. Ove sa kratkim rečenicama koje slede. Ove koje kopiraju autorov stil. Vrištanje konkretnosti u načinu pisanja. Subjekat, predikat, objekti. Radnja koja počne i završi svoju misao do tačke. Prelepo.

Opet suprotno od onog kako su nas učili na studijama. Psihologije, da. Njih i nas ismeja ovaj Španac do nivoa postiđivanja. Posle tog nivoa, daleko i duboko posle njega, moglo bi se ovo shvatiti i kao oda jednoj mladoj nauci, važnoj i nikad potrebnijoj pobesnelom svetu. Pre svega, čitaocima u razvijenijem svetu kojima su psiholozi već postali sastavni deo života. Ovde, možda bi čitanje moglo imati i kontraefekat na nauku koja se ionako bori sa ogromnom predrasudama. Ali rekoh, to daleko i duboko nakon hvatanja za stomak od prvog čitanja, od ismevanja potrebe psihologa da vas ubedi da vam nešto jeste, da nešto škripi, da bi valjalo kopati i naći gde tinja problem, da vam uzmu novac i vreme u potrazi za smislom sopstvenog života bez obzira na to da li ste tako nešto naumili. Tako prođe junak ovog romana. Od običnog bogatog i uspešnog čoveka, do parafazičara čiji život pojedu psihijatri i psiholozi ubeđujući ga da je u problemu. A koji su zapravo mnogo problematičniji od njega samog. Tako on misli dok ruča usoljenu oradu sa njima na neobaveznim seansama. Dok ga plaše smrću. Dok mu ujutru bruje kosilicom iz susednog dvorišta. Dok mu svašta rade. Ma, urnebesno od početka do kraja. Posle kraja, sesti i zapitati se šta je sve autor hteo ovim pisanjem. Svašta je hteo. Valja ovo iščitavati više puta. Prvi put za razbibrigu. Svakako. Ono što je Čudesan život diplomiranih književnika, za moje mnogobrojne drugare sa susedne klase, to je ovaj roman za nas psihologe. I jedni i drugi smo, blesavi. Pozitivno blesavi da se o nama pišu ovakve knjige.

Marko Gaić