Toni Pagoda mu je ime. Naratoru i junaku ove mamutski eruptivne priče. Toni Pagoda. Tako mu stoji. Šlager pevač, šmeker i zavodnik, nadrkan i svoj. Zajeban i beskompromisan. Zaljubljen u život. Tako nekontrolisano zaljubljen u život. Oslobođen od svakog proseka. Orijentisan na preterivanje. U svemu. Uvek. Intuitivan. Impulsivan. Autentičan. U četrdesetim mu sve dosadi i ode u Brazil gde u vlažnoj i memljivoj prašumi provede decenije sam sa sobom. Onda ga filmski fantastično prepleteni i dočarani kadrovi i susreti sa mafijom vrate u Italiju, zemlju u kojoj je pre odlaska ostavio mladost, slavu, sva iskustva i sve uspomene, zemlju koja je bujala od života u oporavku nakon drugog velikog rata. Tamo održi povratnički koncert i sretne prijatelje koji mu uz more prepričaju šta je tokom dve decenije izgnanstva iz savremenog života propustio. Ti delovi su za Nobela i bolje od ikakvog knjiškog prikaza pokazuju kakvu biste knjigu mogli preskočiti: 

“Mobilne telefone, gomilu govnarske muzike, plazma televizore, prvu privatnu TV, kablovsku, zatim analgetike za moje zube koji mi nisu umanjivali bolove jer sam se radio naveliko, a to sprečava dejstvo tableta protiv bolova, more porno časopisa i luksuznih revija u kojima ni kurac ne piše, samo jebeni top modeli na naslovnoj i unutrašnjim stranama, čete dosadnih vegetarijanaca, neoprostivu i postupnu smrt prodavnica gramofonskih ploča, a pre toga i smrt LP-ja, sijalice koje malo troše, a daju govnjivo svetlo, prvog toreadora koji nije Španac nego Italijan, bivši čuvar u nekoj napuljskoj garaži po imenu Atilio. Koji je zatim pao u komu. Ali ne uopšte zbog bika…IKEU i nameštaj potpuno isti po kućama od Toronta do Mogadiša, promenu korumpirane političke vlasti drugom jednako korumpiranom, ali prostačkijom, svežu tunjevinu sa susamom na svim jedrilicama skorojevića, bogataša, susam među zubima i dakle bum konca za zube, tone Kineza u kvartovima oko železničke stanice….kompjutere rasute na sve strane koji su stvarno dokurčili, sve u svemu propustio si čitav niz stvari, ali posle svega nisam baš siguran da si ih zaista propustio.”

Tako mu odgovori jedan od prijatelja na pitanje šta je propustio tokom samoisključivanja iz sveta i meditiranja od života. Svakako manje od onog što će propustiti svako ko se ne susretne sa ovom knjigom. Bezobrazno i naglaseno zajebanom, prepotentnom, opojnom, drskom. Alergicnom na svu mediokritetštinu ovog sveta. I sa gotovo nepodnošljivom količinom autentičnog života među koricama.

Toni Pagoda mu je ime. Naratoru i junaku ove mamutski eruptivne priče koju je zapravo ispisao reditelj i scenarista čiji su filmovi osvajali i Oskara. Toni Pagoda. Tako mu zvuči ime. Al Paćino bi ga igrao u filmu u mojoj glavi. Samo on. Eto toliko je dobar.

Marko Gaić