Pre čitanja, voleo sam pisca, bezrezervno, nekritički i dečački, kako se vole autori koji su vas davno kupili posle prvih nekoliko rečenica, a posle samo slagali kulu koju više nije imalo smisla rušiti. Pre čitanja, gledao sam intervjue, televizijske autoportrete, isečke sa promocija, preskakako ono što ne volem i radovao se knjizi kao malo kojoj objavljenoj te godine. 

A onda, pri početnim taktovima uvoda, pa gotovo do polovine čitanja, osmislih u glavi, pa tamo i zgužvah i bacih nekoliko sažetaka koji su hteli da lanu svakakvu samo ne pohvalnu reč ovom štivu. Blago čuđenje drskosti da se najvećem od svih pisaca obraćate tako bezobrazno direktno u formi ličnih pisama dobrom prijatelju. Sporost u prihvatanju dobronamernosti, bezrazložna ali sveprisutna sumnja u motive stvaranja takvih zapisa, besmislice od misli ispostaviće se kasnije. Jer ubrzo nakon nekoliko uzdisanja za rečenicama koje samo Pištalo može da osmisli i izritmira, ostalo je uglavnom divljenje, upravo toj hrabrosti, koja je u osnovi imala predivne noseće emocije.

Nije hrabro zapravo, nego iskreno do srži, autentično i iz unutrašnjih vriskova duše izbačeno pisanje kao veličanstven omaž najvećem. Lik i delo Andrićevi, secirani u detalje, na površinu izbačeni i iz mraka osvetljeni delovi o kojem smo retko ili nikada razmišljali, Andrić kao igrač, kao strast, kao ljubitelj čulnog, kao erotoman, kao iracionalnost, ali uvek kao svetlo, uvek kao Sunce, kojeg autoru ni klimatske promene nisu ogadile.

Do kraja, čitaću prepušten iskrenosti i strahopoštovanju ka idolu u pisanju, oslobođen misli o tome da li je ovo moglo ostati lično štivo u zaključanim arhivama. Nije moglo, kaže Pištalo, ceo život je hteo da napiše ovakvu knjigu, pisama Ivanu, knjigu koja bi danas mogla da posluži i kao odbrana nobelovca od spuštanja mu imena i dela u blato raznih kvazi nagrada i gradova. A Na kraju čitanja koje dođe brže i lakše od svih očekivanja, kao po običaju, neosvešćeno oduševljen i kupljen raskošnošću rečenica koje valja ostaviti glumcima savršene dikcije da prinesu bogovima, zamišljen nad ličnošću jedinog nobelovca kojeg ćemo ikada imati i svim njegovim junacima i licima iz priča koje je Pištalo ovde osvetlio na potpuno čudan, neočekivan, izvrnut način, nasmejan istorijskim i političkim paralelama i događajima koji su samo naizgled slučajno zalutali u interna pisma, nadahnut kao u retko kom opisu Principovom ulogom i motivima čina koji su ga odveli u besmrtne, ostajem zadovoljan.

Pisaću je kao poemu, kao esej, kao liriku proze, kao pokorni nesujetni omaž piscu koji ima nagradu koji nijedan odavde nije niti će imati i zbog koje će u svetu književnika autentična pokornost toj misli uvek biti eksces više no pravilo, pamtiću je kao dnevnik, kao igrokaz dostojan onoga ko ga je i potpisao.

Jer, za mene, autor Tesle i Venecije ne može napisati ne knjigu, no rečenicu koja u svojoj raskoši ne maršira lepotom svake reči. Pa i ne bila dostojna prethodno nabrojanih.

Marko Gaić