Dark Eden je planeta bez sunca i meseca, krcata egzotičnom faunom što leti, puzi i pliva, i florom što svetli i pumpa kipteće sokove i paru u hladni i mračni vazduh. U tom Mračnom Raju ima i ljudi, i to tačno 226 žena, 156 muškaraca i 150 dece mlađe od petnaest godina: zna se ne samo njihov tačan broj, nego i poreklo, jer svi su oni nastali od jedne žene i jednog mučkarca - Tommy i Angela, dvoje astronauta koji su pre 162 godine prisilno sleteli na mračnu planetu su drevni praroditelji svakog ljudskog bića u Mračnom Raju. Život te velike ljudske Porodice je skroman i tegoban, opterećen nakaznostima incesta, surovošću opstanka među krvoločnim predatorima i mutnim predanjima o magičnoj Zemlji sa koje su njihovi praroditelji potekli. Ljudi u Mračnom Raju opstaju u grčevitoj nadi da će ta ista Zemlje opet poslati moćnu letelicu, ovaj put da ih pokupi i vrati u okrilje zemaljskog svetla i toplote. 

U toj i takvoj mučnoj rajskoj idili, mladi John Redlantern traži svoje mesto u Porodici i ne nalazi ga. Hrane je sve manje i sve se teže nalazi a Porodica raste iz dana u dan. Prirodni matrijahat, koji je uspostavila ponajviše činjenica da svako dete zna ko mu je majka ali ne i ko mu je otac, uslovio je Porodicu da sve te godine provede na istom proplanku, onom koji je pramajka Angela označila krugom od belog kamenja i za koji je obećala da će biti mesto sletanja spasilačke letelice sa Zemlje. Ali hrane je iz dana u dan sve manje a John Redlantern sve više veruje kako bi upravo pramajka Angela ohrabrila svako nastojanje da njena deca napuste privremeni logor i istraže ostatak mračne planete, prisvajajući ga tako kao sopstveni svet. Naravno, većina ljudi je protiv takvog poduhvata i John Redlantern ubrzo shvata kako borba za novo u svetu neretko podrazumeva i ubijanje starog, i ta kobna spoznaja unosi zmiju u mitski raj iskonske nedužnosti, sve iako mračan pod rasutim zvezdama.

Teško je prepoznati koji to pojedinačni kvalitet odlučuje da vam neka proza priraste za srce, što bi se reklo: možda je to u ovom slučaju ispovedna forma kojom vam protagonisti romana saopštavaju svoje najintimnije želje i strahove, možda je u pitanju dirljivost njihove borbe da sačuvaju iskonsku nedužnost u uslovima u kojima je više hendikep nego vrlina, a možda je u pitanju naprosto ona prastara alegorija kojom se svetovne spoznaje predstavljaju kao zmije u duhovnom Raju i sa kojom su bezbrojne generacije pre nas ljubomorno čuvale svoj paćenički status quo, iskreno verujući da đavo kojeg dobro poznajemo po pravilu ima manje i rogove i očnjake negoli onaj koji nas vreba sa onu stranu horizonta zbivanja i znanja. Dark Eden je dirljiva ispovest upravo o tom gubitku Raja u čoveku i čoveka u Raju, i ta najklasičnija od svih priča sa lakoćom pronađe put do čitalačkog srca.

Planeta Dark Eden je daleko od Raja kakvog inače zamišljamo: mračna, hladna i surova, ta planeta zasigurno nije namenjena ljudima pa zato i nema samilosti za bilo kakve ljudske slabosti. Ali opet, Dark Eden je prepun lepote kakvu jedino ljudi mogu da cene u punom sjaju njene egzotičnosti: ogromno drveće koje pulsira vrelinom i fluorescentne biljke i životinje koje nude jedinu svetlost u apsolutnom mraku bez sunca i meseca nude mračnu čarobnost koja bi bila potpuno izgubljena da nema upravo ljudi koji joj se jedini mogu iskreno diviti. Tako uslovljeni jedni na druge, živi svet Dark Edena i ljudi se najzad pronalaze na pola puta, uzajamno žrtvujući sve ono što do tada smatrali neprikosnoveno svetim.

Beckett nudi vanzemaljsku scenografiju u jednom skroz prihvatljivo naturalizovanom maniru - sva flora i fauna ima prepoznatljiva zemaljska imena čija deskriptivnost u velikoj meri smanjuje jaz između nezemaljskog ambijenta i vrlo nam poznatih intelektualnih i duhovnih dilema. Nesumnjivo svestan svojih zanatskih mana, Beckett uspeva da upravo na njima sagradi šarm romana, nudeći ispovesti svojih protagonista isključivo u maniru dnevničkih zapisa, pri tom koristeći upravo jezik kao najglavnijeg protagonistu koji otkriva sve ono što sami likovi možda i ne žele da otkriju ili priznaju. Šarmantan u svojoj proračunatoj naivnosti, Beckett uspeva da sa velikom dozom optimizma i dobronamernosti secira bolnu i dirljivu činjenicu da je gotovo nemoguće doneti u svet nešto istinski hrabro i novo, a da se pritom ne ubije ili makar smrtno osakati sve ono staro što ga je i porodilo.

Lidija Beatović