Za sve fanatike Deep Purple. Come Taste the Band su počeli kao tribute band, i otale i naziv benda (album Deep Purple iz 1975 sa David Coverdale za mikrofonom). Sva sreća pa su vremenom odrasli i krenuli svojim putem, doduše pod vrlo jakim uticajem mnogo poznatijih pandana, ali i to je bolje nego puka kopija (na jednom od svojih spoken word albuma, Henry Rollins diže na sprdnju neke od ortodoksnih cover bendova koji misle da ako u potpunosti iskopiraju originalni bend, imaju za pravo da se dižu do nebesa kao neko čudo neviđeno. Dijelim njegovo mišljenje i cover bendovi su sasvim OK do jedne granice, dok god ima smisla, ukusa i stvarno je omaž, ne plagijat).

Malo bode uši činjenica da gitarista stilski prati u stopu stil koji je Ritchie Blackmore gajio krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih - i više nego očigledan na pjesmi „So Long Old Friend“, i mnoge solaže zvuče kao neke izgubljene iz najboljih dana Deep Purple. Tu se sada miješa moje oduševljenje sa doista odličnim instrumentalnim bravurama (ne samo gitariste, već i ostatka benda) i razočarenje sa time da je to sve neko, manje više, odavno već odsvirao i i te kako dobro predstavio publici, pa se postavlja pitanje „čemu?“. Za sada onaj mali fan gladan muzike prevagava i nastavlja da sluša i oduševljava se na solo dionicu pjesme „Don't Let Me Bleed“.

Moram mnogo pohvaliti produkciju i način na koji su snimili bubnjeve. Moderna, dosta oštra i naglašena produkcija bubnjeva se odlično uklopila u ovaj malo stariji stil sviranja. Uparen sa odličnim zvukom bas gitare, dao je enormnu dozu mladalačke energije kompletnom albumu. Majstorski potez. A onda na playlisti dođe red i na pjesmu „Tied Down“ i sva priča je suvišna. „Reignition“ je album za slušanje, ne za moje beskrajno naklapanje.

Nikola Franquelli