Četiri godine lijepog tripa - MojStrip časopis



Sviđa ti se? Javi ostalima!

ilustracija: Kostja Ribnik
Četvrtak je veče. Datum je 31.1. godine 2019. Sjedim i čekam ponoć kad treba da izađe 50ti broj MojStripa. Refreširam sajt svako malo zadnjeg minuta prije ponoći... Refreširam... Refreširam... Refreširam.

A, evo ga! Tačno u ponoć kao i uvijek.

ilustracija: Kostja Ribnik
Priznajem, nisam baš ovako napeto refreširao sajt MojStripa u vrijeme kad još nisam objavljivao i svoje stripove tamo. Ovo napominjem čisto da vama, čitateljstvu, bude odmah jasno da ovo neće biti potpuni autsajderski članak. Ipak, nekako se osjećam čudno. Kao da je sve naglo završilo. Naravno, uredništvo je već internim putem na vrijeme obavijestilo nas autore i autorice o gašenju s brojem 50 i zamolilo da se pokušaju ovi duži serijali završiti do tada, ali opet kažem čudno je.

S druge strane meni je već čudno dosta toga u zadnje vrijeme pa (da ne gnjavim ovaj tekst osobnim impresionističkim tripovima) da iznesem nekoliko bitnih podataka.

MojStrip internet časopis je lansiran u januaru 2015. i zamišljen da se pojavi svakog prvog u mjesecu s novim domaćim stripovima, serijalima i nastavcima ali i člancima, blogovanjima i kratkim stripovima tijekom mjeseca.

Uvodnik prvog broja
U ove četiri godine i 50 brojeva na MS je objavljivalo osamnaest autora i autorica s ex yu prostora i to sa jednim ili više različitih serijala ili s gomilom kraćih stripova od 5-16 stranica. Sam Darko Macan je imao preko dvadeset svojih kraćih stripova (napominjem, između 5-16 stranica, pa računaj!) i oko stotinu jednostraničnih stripova izvan redovitog broja tj. u rubrici Blog stripovi.

Jurica Starešinčić, na koga je zadnju godinu i kusur palo čitavo uredništvo, je izgurao epohalnu serijalčinu „Ironija“ na oko dvijesta stranica, a sam je i rekao da „autori MojStripa uglavnom ne žive od stripa ali žive za strip“ plus 50-tak jednostraničnjaka i članaka u Blog rubrici. S Juricom sam 2017. uradio i strip-intervju za 4. broj Fanzina Stripnjak koji možete pronaći i onlajn ovdje.


Filip Stanković i Nikola Pavlović, od kad su se pojavili rezidentno u svakom broju, su složili - pa recimo bezbroj stranica svojim serijalom „Ibrahim Coyle“ (koji je blago rečeno – potpuna psihodelija, horor i ludilo a vizualno izgleda kao da je Pablo Picasso odlučio napraviti strip rimejk serije Miami Vice i objaviti ga na hakiranoj stranici Reiffeisen banke) te drugim kraćim stripovima.

Davor Radoja je s nekoliko serijala od po 100-200 tabloarijusa uobičajeno razvaljivao ozbiljnom mješavinom distopije i obiteljskih drama uglavnom smještenim u Splitu (što čini da više nikad Split kao grad nećete gledati istim očima ako ste dovoljno ludi za stripovima, ali i Splitom kao ja).

Marko Dješka je započeo (ali nije dovršio) serijal Bul i Bal, isto na hrpetinu stranica, koje kao da su ispale iz nekog broja novijeg Heavy Metal časopisa svojom estetikom. Čak i ako nije završen, čovjek je pokazao da jebeno rastura ovaj medij i da - really think big.

Mogao bih sad nabrajati unedogled, ali htio sam predstaviti uglavnom autore i stripove koji mi sad padaju na pamet ali i zaokružiti priču s meni najdražim epizodama a to su „Vučine“ od Sonje Gašperov koje su jedno super ludilo koje istovremeno možete čitati laganini ujutro uz kafu ali i u sred noći uz rakiju, onako da se prestravite malo, i to sve uz uznemirujuće šašav i atmosferičan crtež antropomorfnog ludila koje podsjeća da zapravo nikad niste ni čitali stripove za odrasle.

Nego, osobno, najbolji stip na MojStripu je napravio Ivan Marušić pa bih (pored ostalih kraćih i jednako fenomenalnih njegovih stripova) izdvojio, ne baš redovito iz broja u broj serijalizirani Rexy, u kojem ima, pa apsolutno svega. Čak i suštine. Taj strip je potpuno „neugodno suvremen“ slice-of-life otkač koji se dotakao puno bitnih svakodnevnih frustracija, filozofija i seksualnosti te poklonio nam pregršt, kako smrtno ozbiljnih tako i besmrtno neozbiljnih, zajebancija da je to nenormalno. Poslije čitanja ovog stripa imate osjećaj kao da ste pročitali pet stripova od deset autora u dvadeset časopisa tijekom četrdest godina, da ne pominjem da usput možete i saznati kako pobjeći vanka ako slučajno završite u frižideru (što je meni pomoglo u nekoliko navrata). Crtački-narativno je besprijekoran. Kolorit i vajb voza od nenapadno opuštajućeg do prštavo psihodeličnog a razne tečno povezane sekvence čine skroz jedan lijep i kompaktan funky album.


Kao stalni čitatelj MojStripa, za ovaj članak sam bindžovao sve protekle brojeve i protekle epizode (ima opcija da se čitavi serijali pročitaju ili odjednom ili po brojevima ili po autoru/autorici ili kako vam je čitati najzgodnije) te ne znam da li bih više zavidio onima koji se po prvi put susreću s ovim časopisom ili nama koji ga prate od prvog broja.

Ukratko, MojStrip je napravio jako bitnu stvar (ali i kariku) za domaći strip i budućnost domaćeg stripa u digitalnom dobu. Spojio je razna izdavačka i autorska iskustva. Ono što je jako značajno je i to što je MS uspio spojiti neku čak (na prvu pomisao) i nespojivu ekipu i pokazao koliko je šarolik pristup strip mediju na ovim prostorima i sve to uz savršeno odmjerenu formu tj. kako može sasvim odlično funkcionirati jedan digitalni časopis ovog tipa. Također, u ovih 50 brojeva imamo divnu priliku na jednom mjestu vidjeti stripove specifičnih estetika koje jednostavno ispadaju iz svih onih šablona s kojima se susrećemo na našoj strip sceni a to je ona depresivna isforsirana podjela na „mejnstrim“ i „andergraund“ i na „papir“ i „digitalno“. Pri tom banalno ne mislim na Marvel/DC/Delcourt/Bonelli naspram nekog Novo doba/Komikaze/Stripburger „razmišljanja“ već smatram da smo na pragu nečeg mnogo dubljeg i upravo to je MojStrip uspio obuhvatiti i arhivirati svojim postojanjem.

U svakom slučaju, (a ovo je bitno) po paganskom gaeličkom kalendaru prvog februara/veljače počinje proljeće i (s)imbolički počinje početak nečeg novog i/ili - jednostavno smjena strip generacija. Tu promjenu, danas, možemo uživo pratiti u posljednjem broju MojStrip časopisa. Isto tako, možemo jednostavno zaboraviti ove zadnje četiri godine lijepog tripa i praviti se da nam se ništa bitno nije dogodilo u životu stripa. Možemo se praviti, ali do kad? (li) bolje je pitanje - do gdje? Pazite se samo, jer već 2.2. je i Groundhog Day pa možda zaglavite (kao Bill Murray u istoimenom filmu) u nekom čudnom MojStrip-trip-loopu.
Uživajte u proljeću. Skål!

Kostja Ribnik



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva