Poslednji u nizu betmenovskih izdanja beogradske izdavačke kuće Darkwood ne deluje da se slučajno našao na policama baš u letnjem periodu. "Luda ljubav i druge priče" je na fasadi bezbrižno i lako štivo, grafički i narativno oblikovano u maniru "Batman: The Animated Series" iz devedesetih. Nema mesta začudnosti ovom podudarnošću – na naslovnici se nalaze dva imena koja su bila i kamen temeljac serije, Pol Dini i Brus Tim. Da ne bude zabune, Dini i Tim su tandem koji je scenaristički oblikovao ovu knjigu. Impresum redom navodi crtače i koloriste "Lude ljubavi i drugih priča", a tu je pored Brusa Tima još devet imena (Rik Barčet, Džon Bern, Den de Karlo, Klaus Dženson, Glen Murakami, Majk Parobek, Met Vagner, Mark Kjarelo i Rik Tejlor). 

Tih davnih, a za nas i mučnih devedesetih, tačnije 1992. godine, animirana serija o Betmenu je poletela na krilima Bartonovih filmskih adaptacija, za koje se sa ove istorijske i filmografske distance ipak ne može reći mnogo lošeg. Šumaherovi nastavci iz 1995. i 1997. su pak zabili klin u kovčeg franšizi, a Kilmeru i Kluniju dali po jedan kinematografski uradak čije postojanje vreba poput kostura u ormanu. Ali tada je već prošao i zenit slave animirane serije, koja je, ispostavilo se, peta po redu najprofitabilnijih američkih serija svih vremena. Tako makar kaže statistika. 


Ako se išta može izdvojiti iz te serije – pored očigledne zaraznosti, jer se teško prekida gledanje – jeste uvođenje lika Harli Kvin, Džokerove devojke, u narativ DC-ja. Iz sporedne uloge u epizodi "Joker's Favor", Harli Kvin je skliznula pravo na stranice stripa, i postala jedan od retkih likova čiji je evolutivni tok išao od ekrana ka stripu, umesto obratno. Zasluge svakako idu Polu Diniju kao ocu ovog kompleksnog i dobro osmišljenog lika. Koliko je reč o srećnom pogotku, ili dobro konstruisanoj kreaciji, ostaje na Diniju da priča a nama da pretpostavljamo. Ali ostaje činjenica da je Harli Kvin dostojan paritet Džokeru, koji je opet sa svoje strane jedan od najbolje konstruisanih likova DC-ja.

O Džokeru ne znamo ništa u pogledu njegove prošlosti. Ili, tačnije, znamo veoma malo. Još preciznije, znamo onoliko koliko nam je u jednom grafičkom romanu Alan Mur dopustio da sagledamo, a i to se uzima sa rezervama jer je reč o somnabulnoj naraciji koja može biti stvarnost koliko i iskrivljena realnost Džokerovog bolesnog uma. Na čitaocima je da veruju u stvarnost koju žele. Amalgam te misterioznosti, nesputane ludosti i potpune neuračunljivosti, od Džokera čine lika kome se divimo na isti način kao i izvesnom lordu pod crnom maskom i sa svetlećim mačem u jednoj drugoj franšizi. Čak i više u nekim aspektima, jer se demistifikacija ovog potonjeg negativca okreće ka svetloj strani, a Džoker zauvek ostaje potpuno patološka tvorevina i najdostojniji takmac Mračnom vitezu. Da li je reč o patologiji osmeha, ili o klaurofobiji, ili samo o sadističkom porivu da vidimo Betmena nasuprot Džokera kao garantu dobre stripovske zabave... Prejzovana pojavljivanja Džokera u svakom obliku su krunski dragulj u serijama o Betmenu. 

Harli Kvin je potpuno drugačija tvorevina. Podjednako poremećena kao i Džoker – ako ne u nekim aspektima i više – Kvin smekšava sve patološke fobije koje klovnovski princ zločina obilato rabi, i reinterpretira ih na potpuno drugačiji način. Njena pojava ne izaziva strah u kostima. Čitaocima svakako ne. Harli Kvin je simpatična, zavodljiva, u nekim trenucima se čitalac zaljubljuje u njenu harizmu. Opet se dolazi do identifikacije sa Džokerom i inhibicijama koje on pušta na slobodu, pa nam je čak jasno zašto je ona jedina osoba prema kojoj on gaji ikakva osećanja. Ako ne računamo Betmena, naravno. A tu je i nesumljiva uloga žrtve, jer Harli Kvin je upravo to. Fatalnost zaljubljenosti u ličnost kao što je Džoker ima svoju cenu i nesagledive posledice. A dok su se čitaoci zaljubljivali u lik poremećenog klovna, Harli Kvin je to učinila direktno, i plaća punu cenu za to.

Dini je za Harli Kvin inspirisan jednim epizodnim pojavljivanjem Arlin Sorkin u seriji "Dani naših života", gde je obučena poput arlekina dominirala malim ekranom. Dini je osmislio lik arlekinske Džokerove saputnice, uneo sve pomenute modifikacije klovnovske interpretacije zločinca, unajmio Arlin Sorkin lično da daje glas novom liku (Arlin–Harli, nije slučajno), i stvorio magiju. A dok je Džokerova prošlost bila zlatna koka u koju se ne dira, Dini je mogao da eksperimentiše samo sa svojom novostvorenom kreacijom, i ubrzo joj je podario prošlost. A ta prošlost je "Luda ljubav" koju upravo držite u ruci ili gledate na polici. Ili razmišljate o nabavci, pa se informišete na Hellycherryju o ovom izdanju. 


Dini je kroz "Ludu ljubav" dao origin Harli Kvin kroz flešbekove u naizgled rutinskoj avanturi Betmena. Slično je učinio i Mur šest godina ranije, ali je u ovom slučaju reč o daleko opipljivijem poreklu lika, gde nije ostavljeno sumnje da su se stvari baš tako odigrale. Mlada i ambiciozna psihološkinja Harlin Kvinzel (ili psihijatrica, nikad mi nije sasvim jasna razlika, osim reči jednog poznanika "psihijatar je psiholog koji te kljuka i lekovima"), dolazi u zloglasni Arkam i razvija emotivnu vezu sa pacijentom – Džokerom. Ubrzo na površinu isplivava njen alter-ego Harli Kvin, i ostalo je istorija. Da li je reč o stokhomskom sindromu, razbijanju ličnosti Džokerovim zlostavljanjem, ili nečem drugom, nije sasvim ni važno. Harli Kvin postaje fascinantna ličnost Betmenovog sveta, i čest učesnik u stripovskoj hronologiji poslednjih četvrt veka. Psiholozi (ili psihijatri, heh) su dali svoj sud. Dok Džoker izmiče uobičajenim formama kategorizacije psihijatrijskih bolesti, Harli Kvin boluje od histrioničnog poremećaja ličnosti. Ovaj poremećaj se javlja u ranom odraslom dobu (u periodu od 20-te do 30-te godine života) i češći je kod žena nego kod muškaraca. Histrionične osobe su šarmantne, energične, duhovite, društvene ali i impulsivne, sklone preteranom flertu, manipulaciji, nestalne i zahtevne prema drugima. Svesno ili nesvesno, Dini je pogodio karakterizaciju lika, čineći ga življim i opipljivijim od svog emotivnog partnera u zločinu.

Čak i da uklonimo sve ostale kratke priče iz Darkwoodove zbirke "Luda ljubav", naslovni strip od 62 strane pruža dovoljan kvalitativan zamah za čitanje. "Luda ljubav" je veselo nacrtana Timovim stilom u maniru animirane serije, burleskna, duhovita i – tragična. Jer za Harli Kvin nema rehabilitacije. Ona je osuđena na večni pakao definisan Džokerom kao centralnom figurom. "Luda ljubav" je i manifest beznađa žrtava nasilja, i nemogućnosti da se one otresu zlostavljača. Dini i Tim to ipak čine na beskrajno šarmantan način, pa ta tragičnost nikada u potpunosti ne preplavi strip. Zabava je na prvom mestu, a ko u njoj raslojavanjem dođe do te ruke davljenika – svaka čast. 

Vreme je bilo blagotvorno za Harli Kvin. Stripovske i filmske iteracije su je gurnule u rang antiheroja ili nevoljnih heroina. S vremenom je dobila svoj zaseban strip-serijal, gde se u otklonu pogubnog Džokerovog prisustva otkriva druga, luckasta i nevina strana Harline ličnosti. Ali i strana u gej vezi sa Otrovnom Ajvi. Filmska interpretacija Margo Robi u "Suicide Squadu" je jedan od retkih hvalevrednih trenutaka tog inače katastrofalnog filma. A pojavljivanja Harli Kvin u serijalu video igara "Arkam" su i više nego dobro osmišljena, ispunjena dobro znanom patološkom vezanošću za Džokera i zavodljivim senzibilitetom.


Ostale priče u "Ludoj ljubavi" su zasenjene naslovnim stripom. Ipak, ne treba ih zbog toga otpisivati kao loše. U formi kratkih priča, sa defileom svih ostalih viđenijih antagonista Betmenovog sveta, one osciliraju od solidnih do veoma dobrih. Ujednačenost kvaliteta svakako nije moguća, ali ih povezuje grafički pristup koji je sličan "Ludoj ljubavi". Noarovska priča Brusa Tima o Dvoličnom Harviju se subjektivno nameće kao favorit. Svakako vredi pomenuti i Džokerovu minijaturu u izvođenju Pola Dinija i Džona Berna, haotičnu inverziju dobro znane priče o akteru u noći kada sve ide naopako, poput Skorsezeovog "After hours". 

Svako će, naravno, naći svog favorita. Ali okosnica je svakako Harli Kvin i "Luda ljubav", kao jedna od najznačajnijih priča u serijalu o Betmenu. Namerno izbegavam da kažem da je ovo značajna priča za Betmenov serijal, jer nije. Značaj "Lude ljubavi" se ogleda u izgradnji i definisanju lika Harli Kvin, kao jednog od inovativnijih gotamskih antagonista. Ona je vrtoglavom brzinom uspela da parira decenijama starijim likovima iz Betmenovog mitosa, a ovde je sve počelo.

Nikola Dragomirović