Kako sam postao... Rade Preradović Hogar (Motus vita est)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

"Motus vita est" (lat. kretanje je život) je jedan od najstarijih aktivnih hardcore punk bendova na našim prostorima. Započeli su davne 1988. u Zagrebu, i naredne godine slave 3 decenije rada. Istrajati ovoliko je teško i mnogo popularnijim bendovima, a kamoli jednom andergraund sastavu. I upravo trajanje Motusa svih ovih godina opravdava ime benda. "Nomen est omen", govorili su Latini. Danas je sa nama Rade Preradović Hogar, "spiritus movens" benda (hmmm, jeste li primetili kako sve vrca od latinskih sentenci).

 

Bendovi, muzičari i albumi


Kao klinac imao sam susjeda kojeg sam nabavljao svu silu punka pa je to bio najraniji muzički utjecaj na mene. Kako je vrijeme prolazilo, tako se sve jasnije formirao moj ukus, pa su se počeli izdvajati bendovi kao The Fartz i Crucifix. Jednostavno su bili žešći, glasniji i tekstualno su mi sjeli. Prvi bend u kojem sam svirao imao je taj njihov ritam i nabrijane gitare, što je još uvijek moj jedini izbor. Aktivni sam muzičar i držim prostorije za probe, tako da su mi uši pune svega i svačega, pa muziku muziku koja je moj odabir pretežno slušam u autu. Poput većine ljudi moje generacije, konzervirao sam se u dobu prelaska s osamdesetih na devedesete, tako da načešće slušam Suicidal Tendencies i R.K.L.

Reditelji i filmovi


Dok su drugi imali VHS i pratili recentna događanja, ja sam se provodio po parkovima, a markirajući završio bi i u kinu Studentskog centra. Nisam neki ljubitelj komercijalnih holivudskih filmova, uz časne izuzetke. Od europske produkcije znao me nasmijati Jiří Menzel u filmovima Svetkovina visibaba, Selo moje malo i Striženo košeno. Žanrovski najviše volim komedije i SF filmove, a i horrori mi znaju biti ništa drugo do smiješni. Od SF filmova posebno bih izdvojio Star Gate i remek djelo Ridleya Scotta, Blade Runner.

Stripovi


Volio sam pročitati Marti Misteriju i Mandraka, sve dok nisam shvatio da ti „plemeniti“ likovi imaju svog potrčka, koji je puno plemenitiji od njih i apsolutno im je podređen. Naravno, kao i većina drugih, rado sam čitao Alana Forda i Asteriksa i Obeliksa. Alan Ford je je bio tipičan primjer gradske sirotinje, koja se snalazi kako god umije, a Asteriks i Obeliks su jednostavno bili blesavi i simpatično smiješni.

Pisci i knjige


Od pisaca na mene je utjecao Bakunjin, koji mi je pokazao širu sliku društva. Logično da su mi se onda svidjeli George Orwell i Kurt Vonegut. Znao me je nasmijati Ephraim Kishon, a teško je ne uživati u vještini vrhunskih majstora kao što su Borges, Bulgakov ili Iljf i Petrov, jer su napravili nevjerojatko otkačen, pankerski potez: ubili su glavnog lika, velikog kombinatora Ostapa Bendera, pa su ga kasnije, na nagovor čitatelja, oživili u knjizi Zlatno tele. Također, teško se ne oduševiti irskim nadrealistom Flannom O'brienom i njegovom nevjerojatno pomaknutom knjigom Treći policajac.

Događaji


Osamdeset pete sam pobjegao iz kasarne, na koncert Exploiteda. Na stanici su me uhapsili vojni policajci, pa sam izgubio skraćenje. S razlikom od tjedan dana, dvadeset godina kasnije, organizirao sam njihov koncert. Nisam zlopamtilo, ali sve na kraju dođe na svoje. Par godina smo moj kum i ja išli u Berlin na punk festival Punk and Disorderly, čisto zbog druženja s dobrom ekipom, a prestali smo ići zbog ponavljanja istih bendova i nedolaska nekih boljih te zbog različitog odnosa u ozvučenju bendova. Na kraju bih rekao da me je puno više formirala ulica od svega gore navedenog.



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva