Obećanje koje dadoh na kraju svog prethodnog teksta inspirisanog kultnom američkom serijom “Twin Peaks”, ono da do 2016. godine, i pojave njegovog četvrt veka očekivanog sikvela, neću pisati ništa više na tu temu...pa, ni ja ga se ne sećam. Obećanja, mislim.
Uostalom, ovde ću se baviti literarnim spin off izdanjima nastalim na osnovu serije, ne toliko samom serijom.

“The Secret Diary of Laura Palmer” i “The Autobiography of F.B.I. Special Agent Dale Cooper - My Life, My Tapes” su dva romana napisana u formi dnevnika, prilično uspešna na listi bestselera početkom devedesetih. Ovo se, naravno, odnosi na zemlje koje u to vreme nisu bile pod sankcijama i/ili razorene ratom.

Postoji nepisano pravilo koje glasi da ono što se desi u porodici – ostaje u porodici. Porodice Frost i Lynch su “Twin Peaks” itekako doživele kao porodični posao, te otud činjenica da prvi roman-dnevnik potisuje brat Marka Frosta, Scott, a drugi ćerka Davida Lyncha, Jennifer.
Pošteno. Da je moj ćale, Buca, bio režiser ili scenarista jedne takve serije (ako zanemarimo činjenicu da bi, u tom slučaju, nesrećnu Lauru našli na Moravu), i ja bih se opario i ogrebao za malo slave pišući neki spin off.
Buca nije čak ni gledao “Twin Peaks”, ali se jeste bavio pecanjem. Dakle, porodični biznis koji će se lepo uvećati kada novi talas popularnosti serije bude zapljusnuo planetu, za dve godine. Mark Frost je već za narednu godinu najavio svoje viđenje misterije koje traje već dvadeset pet godina, u formi romana.

Najpre da se osvrnemo šta nam je to “napisao”, zapravo ostavio u vidu zabeleški na magnetofonskoj traci Njegovo Zalizano Veličanstvo, specijalni agent FBI, Dale Cooper.
Njegov dnevnik započinje davne 1967. u decembru, kada dobija na poklon od svog oca magnetofon marke Norelco B2000. Božićni poklon se pretvara u svojevrsnu opsesiju malog Dale-a, koji na njemu beleži gotovo sve bitne momente svog odrastanja i sazrevanja.
Beleži da je prvi put čuo svog oca kako izgovara pred njim reč “sranje”, kada je na radiju u kolima čuo da je ubijen Martin Luther King. Beleži da ga je otac probudio da mu saopšti vest da je ubijen Bobby Kennedy. Beleži da je iznenađen plesom koji komšinica Merry izvodi pred prozorom, svesna da je on gleda. Beleži da je uhvaćen u pokušaju da snimi čas seksualnog vaspitanja za devojčice, dok se krio u otvoru za ventilaciju.
Pomenuti događaj nije prećutao ni kad je pisao iskreno pismo J. Edgar Hooveru, obaveštavajući ga da želi da postane FBI agent. Hoover mu to nije zamerio, već ga ohrabrio da nastavi sa snimanjem, i pozvao ga da ga upozna. Vredelo je čitati ovaj roman makar zato da bih zamislio malenog Cyle McLachlana u ulozi Coopera, ali kao četrnaestogodišnjaka, koga zove na prijem lično Hoover, a mali budući agent tada demonstrira zavidnu veštinu gađanja i još daje savete jednom prekaljenom agentu kako da suzbije trzaj pištolja.
Upoznajemo Coopera koji je daleko od devojačkog sna, ne baš suvog, iz vremena kada je kao agent harao tv ekranima. On je nesiguran, ne baš iskusan u seksu, i uglavnom mu se nešto ispreči baš pre same realizacije koitusa.
Prvi deo dnevnika, do stupanja na dužnost u FBI, je zapravo beskrajno duhovit.
Pravi uvod u mračnu priču koja će svoj logični nastavak imati u malom mestu u državi Washington nastaje kada Dale susreće svog mentora u Birou, genijalnog Windoma Earla. Da, sećate ga se iz drugog serijala “Twin Peaks”-a. Onog koji  je i “ugasio” seriju, jer je gledanost opala, a Lynch to objašnjavao rečima:””Twin Peaks” gledaju ljudi koji vole da izlaze, a ABC ga pušta baš u to vreme uveče.”
Činjenica je bila da je uvođenje novih likova iz Cooperove prošlosti, pa čak i prelepe (How is) Annie bilo premalo da zadrži pažnju onog površnog dela publike, koji je bio zainteresovan samo za odgovor na jedno od najbitnijih pitanja devedesetih – ko je ubio Lauru Palmer?
Prava priroda odnosa u ljubavnom trouglu Cooper-Earl-Earlova žena Caroline biva otkrivena u potpunosti tek u ovom dnevniku. Ovde se, zapravo, saznaje mnogo toga po prvi put.
Recimo, da Cooper ima brata, Emmeta, koga nije video dvadeset godina, otkad je pobegao od regrutacije u Kanadu i otpisao kasnije svog brata Dale-a kao “slugu režima”.
Da, Diane, imaginarna sekretarica kojoj se Cooper stalno obraća ali joj nikad ne vidimo lice, stvarno postoji. Izašla je, čak, jednom sa Daleom na večeru, ali jednini zapis o tome je taj da su jeli pekinšku patku.
Tragični kraj Earlove žene Caroline, koju je u okviru programa zaštite svedoka čuvao Cooper, kao i činjenica da je i on sam tom prilikom jedva izvukao živu glavu prilikom ranjavanja, obeležili su agentov dalji život. Razočarao je prijatelja i mentora koji je izgubio razum (izgubio ga je, doduše, mnogo pre toga i SAM izrežirao ovu malu tragičnu sapunicu), izgubio ženu (tuđu) koju je voleo i sve u šta je verovao.
Po povratku na dužnost, on se pita vredi li život uopšte, i šta je njegova svrha kao pojedinca, da li je izgubio svoju šansu, ili ga tek očekuje ono zbog čega je prisutan na zemlji.
Kao odgovor na ta pitanja, on dobija priliku da reši novi slučaj. On, za razliku od nas koji smo gledali seriju, ne zna da će na tom putu, u jednom naročito opakom delu šume možda izgubiti SVE, pa i samu svoju dušu. Jedan od fanova serije, luđi čak i od potpisnika ovog teksta, došao je na genijalnu zamisao da Cooper, zapravo, nije ni izašao iz vanprostornog i vanvremenskog mesta zvanog Black Lodge. Izašao je njegov doppelganger, logično, sa zlim entitetom u sebi. “Twin Peaks, 25 godina kasnije” bi, dakle, trebalo da se vrti oko pokušaja da se pravi Coop izvuče iz Black Lodge, a na njegovo mesto vrati dvojnik.
Cyle McLachlan je, navodno, potpisao samo za jednu epizodu nastavka (možda je takva procedura, u početku), pa taj fan tvrdi da će se Coop izvući (i zaista pojaviti) tek u zadnjoj epizodi novog serijala, ostavljajući prostora za eventualni četvrti serijal.
Šta ti je šoubiznis...
U svakomslučaju, radi efektnosti, zadnjih par rečenica ovog dnevnika ću preneti u originalu:
“There's been a body found in Washington state, Diane. A young woman, wrapped in plastic. I'm headed for a little town called Twin Peaks.“

Laura, Laura...
Ne volim fraze tipa “good girl gone bad“.
Ne znam nijednu drugu koja bi bolje opisala suštinski nesrećnu i tragičnu osobu kakva je Laura Palmer.
Upoznajemo je uvijenu u plastiku, silovanu i ubijenu. Sve vreme trajanja serije pojavljuje se samo u vidu “flešbekova” i snoviđenja.
Lepa i mrtva. Fina devojka iz komšiluka, koja krije više mračnih tajni od podruma Vatikana.
Počev od 22. jula 1984. pa sve do zadnjeg unosa u dnevniku, bez datuma, kada otkriva da ZNA ko je BOB, i da će predati dnevnik prijatelju Haroldu na čuvanje, ali da jednostavno ne može više da ostane trezna, ne nakon svega.
Nakon toga, stranice nedostaju i stoji samo zapis da je Laura par dana nakon toga pronađena mrtva.
Pišući ovaj dnevnik, Jennifer Lynch je nastojala da ona SAMA postane Laura, a roman je objavljen pre snimanja drugog serijala. Dnevnik najpre piše kao devojčica, pa devojka u nastajanju koja brine zbog prve menstruacije, pa sve do upliva mračnih sila u njen život. Ne, nije priručnik za darkerke.
Ostvarena ili neostvarena, Laura je želja mnogih muškaraca u Twin Peaksu, a na sav mrak koji obuzima njen život ona ima sjajan komentar, na samom svom kraju: “…nisam želela ovo što sam postala. Plašim se da mi niko neće poverovati dok ne zauzmem svoje mesto u tami. Molim vas, ne mrzite me. Nije trebalo nikad da vidim mala brda i vatru. Nije trebalo nikad da ga vidim i pustim ga unutra.”
Jedan savet:
Kad budete čitali ove romane, u elektronskoj ili papirnoj formi (ako uspete da ih nađete takve), pustite muziku koju je komponovao (blago rečeno) genijalni Angelo Badalamenti, upravo za ovu seriju.
Neke stvari se vole. Neke postanu sastavni deo vašeg života.
Kako beše glasi onaj znak na ulazu u Twin Peaks?
“Populacija 51.201?”
Mnogo nas je više od toga. Svi smo tamo.

Milan Katić