Film o kultnom njujorškom klubu, u kome su karijere započeli bendovi poput “Talking Heads“ i “The Ramones“, u kome su nastupali “Blondie“ i Iggy Pop, i čiji je ozloglašeni wc zapišavao i Lou Reed?
Snimljen 2013. godine?
Pa, nije ni čudo što sam bio skeptik, pogledao ga i udostojio se da napišem njegov prikaz tek sada.
Ne zato što je film loš. Ne zato što je naročito dobar, jer nije.
Urednik je nešto baš želeo da imamo taj tekst, a ja našao slobodno vreme da ga napišem, bolje nego da radim nešto pametno.
Elem, “CBGB”…
Randall Miller se dohvatio režije, po scenariju koji, pored njega, potpisuje i Jody Savin. Film tretira nastanak i najbolje dane kluba u kome je trebalo da se svira country, bluegrass i blues (otud skraćenica “CBGB”), ali se ništa od toga tamo nije nikad sviralo. Punk, i razne njegove varijacije, svakako, jesu.
Allan Rickman je briljirao kao vlasnik kluba, Hilly Kristal, dajući mu neki čudni balans između redefinisanja pojma “cool” i potpune istrošenosti. Tako nešto ne videh još od interpretacije “Dude”-a Jeffa Bridgesa, u filmu “The Big Lebowski”. Rickman je najsvetlija tačka filma, a nije ni čudo, jer je on povremeno gost u rock spotovima, od grupe “Texas” do “Arctic Monkeys”. Dakle, leži mu to.
Film je inkasirao siću na blagajnama, a kritika ga je dočekala u stilu: “...šteta što Miller, sa tako dobrom osnovom, nije napravio nešto bolje od ovoga-a napravio je ništa.”
Da je, kojim slučajem, ovaj film snimljen krajem osamdesetih, ili ranih devedesetih, gledali bi smo ga na VHS-u dok se traka ne izliže, ili, štono reče Bakočević u filmu o propasti r’n’r-a:”…dok se ne istope boje.”
Leta Gospodnjeg 2013. pak, stvari stoje nešto drugačije.
Ne samo da će ovakav film zainteresovati mahom zbunjene, prestarele tranzicione pankere, te još više zbunjenu neprilagođenu omladinu, već je pitanje da li će dopreti makar do onih koji bi ga pogledali kao običnu zabavu. Ni ja nisam lud za disco zvukom, pa sam svojevremeno gledao onaj film “Discotheque 54”, makar zbog Salme Hayek, jer bejah mlađi a ona, sa onih metar i zgažena šumska jagoda, kao, riba.
Činjenica da su ljubitelji “diskaća” snimili bolji film o svom kultnom mestu nego oni koje se lože na punk, govori dosta o ovoj temi.
Ipak, nešto mi se u ovom filmu sviđa, pored Rickmana. Autor je ZNAO da će fanovi hteti da vide bogoliku predstavu čuvene “braće” Ramone, i da će hteti da čak i wc “CBGB“-a bude predstavljen onako zloglasno kako dolikuje, te je uradio jedino što mu je u toj situaciji preostalo.
Snimio je zabavni, famom kluba ili bendova koji su u njemu nastupali neopterećen, nepretenciozni i ne-snobovski film.
Još je dodao i povremene strip kadrove, nacrtane okvire oko filmskih kadrova, zajedno sa natpisima tipa “za to vreme...“, ili “dvadeset godina kasnije...“ i to mi je odlično. Punk je oduvek imao dosta toga zajedničkog sa strip kulturom, što se vidi i u segmentima filma koji se bave nastankom, takođe kultnog, časopisa “Punk”.  Zapravo, ovaj film kombinuje priču o nastanku i međusobnoj interakciji “CBGB”-a i “Punk”-a.
Ima tu efektnih scena, poput one kad Joey Ramone nabraja pesme koje njegov bend ima pripremljene, I koje sve počinju sa “I don’t wanna”…Nakon što ih sasluša, vlasnik kluba im odgovori:“Momci, izgleda da ima mnogo toga što vi ne želite.”
Šteta što režiju ne potpisuje Danny Boyle, scene iz wc-a bi prevazišle onu legendarnu iz “Trainspottinga”.
Ashley Greene, u ulozi kćerke vlasnika, nakon njegove rečenice da moraš da potrošiš ako želiš da zaradiš, odgovara: ”Moraš da IMAŠ novac da bi ga potrošio da zaradiš.”
“CBGB”, onaj pravi, je doživeo da se povedu priče o njegovom gašenju ili selidbi u Las Vegas, gde bi definitivno izgubio svaku draž i postao samo deo ponude grada u pustinji, napravljenog da muze pare naivnima.
Znači, naša prestonica nije jedina koja piša po  svojim kultnim mestima urbane kulture.
Kada vlasniku kluba, u filmu, na suđenju na samom početku, navode sve njegove neuspehe, završavajući nabrajanje sa razvodom i dva bankrota, sudija završava pitanjem:
“Zar vam se ne čini da je vreme da probate nešto drugo?”
Pitanje koje je, indirektno, možda upućeno autoru filma.
A možda svima nama.


Milan Katić