Airbourne – Black Dog Barking
Helly Cherry
Došlo je vrijeme da se kaže kako stvari stoje! Bilo, jednom davno, iza sedam gora i iza sedam mora, mjesto i vrijeme kada su se originalnost i stil cijenili i kada su se plagijati nazivali njihovim pravim imenom – kurac od ovce. Danas smo svjedoci potpuno obrnutog procesa, kada kurčevi od ovaca uvaljuju još kurčeva slušaocima koji umjesto ušiju imaju kurac od ovce. Ima takvih na domaćoj sceni, ima takvih na internacionalnoj sceni. Ima ih na muzičkoj, slikarskoj, književnoj pogotovo ... ima ih kao salate i čim zinu širi se odurni miris gluposti.
Airbourne su plagijat AC/DC-a. Ne nisu klon, ili obožavaoci koji emuliraju ono što vole ili slične nebuloze, već su lopovi koji se šlepaju na slavi i autorskom radu benda AC/DC. „Black Dog Barking“ je sve što i AC/DC iz perioda od „Back In Black“ (1980), do „Flick of the Switch“ (1983). Rifovi su pokradeni od prvog do posljednjeg (preslušati: „Firepower“). Takozvani „guitar licks“ koje su patentirali braća Angus i Malcolm Young su tu od prvog do posljednjeg (preslušati: „Animalize“). Način pjevanja je potpuno isti kao kod Bon Scott-a i Brian Johnson (preslušati: bilo koja pjesma). Tekstovi ... ok, tu bolje da se ne upuštam. Čak je i Phill Rudd-ovo bubnjanje skinuto. Ono njegovo unikatno, jednostavno tup tap tup, bubnjar Airbourne-a je do detalja eksploatisao (preslušati: također, bilo koja pjesma). Onda, tu dodajte da svi u bendu imaju jedno trideset godina manje nego AC/DC danas, da su isto sa australiskog kontinenta, da su svi onako mladalački ljepuškasti, da im je vizuelni zaštitni znak pjevačevi trbušni mišići, i još vrlo upečatljivi spotovi, i zvijezda je rođena. Oh, zaboravih reći da je desant na ljepši pol sa američkog kontinenta i više nego vidljiv (poslušati: ponovo „Animalize“). Dosta pobogu.
Jedino što im se stvarno treba priznati je energija i elan kojim je ovaj album odsviran, i sa te strane je jako slušljiv i da nije AC/DC, ovo bi bilo čudo, ali nakon svega što sam opisao i što im nad glavom stoji kao Fukoovo Klatno, ovo je samo još jedan kurac od ovce.
Nikola Franquelli
Airbourne su plagijat AC/DC-a. Ne nisu klon, ili obožavaoci koji emuliraju ono što vole ili slične nebuloze, već su lopovi koji se šlepaju na slavi i autorskom radu benda AC/DC. „Black Dog Barking“ je sve što i AC/DC iz perioda od „Back In Black“ (1980), do „Flick of the Switch“ (1983). Rifovi su pokradeni od prvog do posljednjeg (preslušati: „Firepower“). Takozvani „guitar licks“ koje su patentirali braća Angus i Malcolm Young su tu od prvog do posljednjeg (preslušati: „Animalize“). Način pjevanja je potpuno isti kao kod Bon Scott-a i Brian Johnson (preslušati: bilo koja pjesma). Tekstovi ... ok, tu bolje da se ne upuštam. Čak je i Phill Rudd-ovo bubnjanje skinuto. Ono njegovo unikatno, jednostavno tup tap tup, bubnjar Airbourne-a je do detalja eksploatisao (preslušati: također, bilo koja pjesma). Onda, tu dodajte da svi u bendu imaju jedno trideset godina manje nego AC/DC danas, da su isto sa australiskog kontinenta, da su svi onako mladalački ljepuškasti, da im je vizuelni zaštitni znak pjevačevi trbušni mišići, i još vrlo upečatljivi spotovi, i zvijezda je rođena. Oh, zaboravih reći da je desant na ljepši pol sa američkog kontinenta i više nego vidljiv (poslušati: ponovo „Animalize“). Dosta pobogu.
Jedino što im se stvarno treba priznati je energija i elan kojim je ovaj album odsviran, i sa te strane je jako slušljiv i da nije AC/DC, ovo bi bilo čudo, ali nakon svega što sam opisao i što im nad glavom stoji kao Fukoovo Klatno, ovo je samo još jedan kurac od ovce.
Nikola Franquelli