Be afraid. Be very afraid.

Kronenbergov autorski rad i adaptacija Kingovog „The Dead Zone“ zainteresovali su američke producente, pa je sredina osamdesetih za ovog režisera bila obeležena ponudama za učešće u sve većem broju projekata – mahom neprimerenih, poput Top Gun, Beverly Hills Cop, pa čak i The Return of the Jedi. Predlog kojeg je na samom početku Kronenberg našao prihvatljivim, stigao je od strane producenta Dina De Laurentisa, a ticao se rada na filmu Total Recall. Ipak, kompromis vizija režisera, producenta i koproducenta nije bio ostvariv, budući da je Dino De Laurentis na umu imao laganu akcionu avanturu na Marsu, dok su prvi ispisi Kronenbergovog scenarija bili znatno mračniji i doticali se psihološkog kolapsa glavnog junaka, pa je saradnji došao kraj još u toku preprodukcije.

U isto vreme, producenti Stjuart Kornfeld i Mel Bruks došli su na ideju rimejka Kurt Njumanovog filma The Fly iz 1958. godine, tehnikolor adaptacije kratke priče Džordža Langelana, prvi put objavljene u magazinu „Playboy“, 1957. godine. Langelanova priča prati tragično razrešenje greške u laboratorijskom eksperimentu sa teleportacionom opremom, koja rezultuje telesnim deformacijama glavnog junaka fizički ukrštenog sa muvom. Za razliku od priče, originalnog filma (u kojem su uloge tumačili Dejvid Hajdison, Patriša Ovens i Vinsent Prajs), i niskobudžetnih, neubedljivih nastavaka Return of the Fly i Curse of the Fly, gde je fuzija čoveka i muve izvedena dosta naivno – zamenom glava i šake – producenti i scenarista Čarls Edvard Poug imali su ideju da rimejk obeleži stapanje na genetskom nivou, manifestovano kao spora i teška bolest kože, mesa i duha, sve dok transformacija ljudskog organizma u organizam gigantske muve ne bi bila potpuna.

„20 Century Fox“, na samom početku zaduženi za produkciju, nisu bili impresinirani idejom spontane metamorfoze i progresivnog napada bolesti, pa su zadržali ulogu distributera, dok je produkciju preuzeo sam Mel Bruks, sa svojim „Brooksfilms“. Ipak, glavni producent nije u potpunosti bio zadovoljan Pougovom pričom, pa je za nov ispis unajmljen Vejlon Grin (The Wild Bunch, Eraser, Robocop 2), samo da bi se Poug ponovo vratio na mesto scenariste, kada se ustanovilo da Grinova ideja nije bila u skladu sa postojećom vizijom. Dok je scenario trpeo izmene, Bruks i Kornfeld su bili zauzeti potragom za režiserom. Robert Birmen (Vampire's Kiss), prvi izbor nakon Kronenberga zauzetog radom na Total Recall, tokom preprodukcije bio je primoran da napusti projekat zbog porodične tragedije, pa se Kronenberg, završivši saradnju sa prethodnim producentima, konačno našao u režiserskoj stolici.

Iako iznenađen Pougovim domišljatim ispisom, novi režiser nije prihvatio dijalog i karakterizaciju u scenariju, pa je tek nakon nekoliko revizija teksta okupio uobičajenu filmsku ekipu u Torontu i započeo snimanje prvog (i jedinog, za sada) rimejka u svojoj bogatoj karijeri.

The Fly (1986)

I pored izuzetno gadljivih momenata, i centralnog motiva karakterističnog za SF i horor žanr, The Fly je moguće doživeti kao slojevitu i tešku dramu – priču o fanatičnoj ljubavi, tragično okončanoj spletom užasavajućih okolnosti.

Film prati psihofizičku deterioraciju glavnog lika, naučnika Seta Brandla, nazvanog po vozaču Formule 1, budući da Kronenberg nije želeo da koristi kraktere iz Langelanove priče – opsesivnog genijalca koji je usepo da dizajnira prvi funkcionalni teleport – kao i oscilacije u romantičnom odnosu sa novinarkom naučnog magazina „Particle“ Veronikom, na samom početku osuđenom na propast.

Set (Džef Goldblum) upoznaje Veroniku (Đina Dejvis), tokom naučne konferencije korporacije koja je finansirala njegova istraživanja. Nesvestan njenog novinarskog poziva, odvodi je u stan/istraživački objekat, gde joj demonstrira mogućnosti svog izuma – dvodelnog seta „telepoda“, inače dizajniranih po modelu cilindra Kronenbergovog Dukatija, sa mogućnošću atomske razgradnje i ponovne fuzije. Set je uveren da bi patentiranje njegovog izuma moglo da izmeni budućnost i omogući teleportaciju kao vid transporta, pa uspeva da ubedi Veroniku da dokumentuje sve faze rada na projektu, nesvestan nerazrešenog odnosa nove pratilje i urednika magazina za koji radi, Statisa (Džon Gets). Problem teleporta javlja se pri pokušaju transporta živog organizma i replikacije DNK, pa je Veronika u mogućnosti da svedoči tragičnoj sudbini babuna, koji se nakon razgradnje u primarnom telepodu, u sekundarnom ovaplotio u maestralno dizajniranu masu truleži i deformisanih organa, karakterističnu za Kronenbergov opus. Ipak, osokoljen uzvraćenim romantičnim osećanjima i nezaboravnim doručkom sa Veronikom („Sexual awakening of a nerd“, komentariše Kronenberg), Set uspeva da razreši problem organskog transporta, pa sledeći babun napušta „izlazni“ telepod koristeći prirodom namenjene udove. Ubrzo, ljubavni problemi narušavaju Setovo rasuđivanje, pa pod dejstvom alkohola sam isprobava još neispitane mogućnosti izuma i uspešno se teleportuje, ne shvatajući da se u „ulaznom“ telepodu, nesrećnim sticajem okolnosti našla i muva. Rezultat je naivno pojasnio Setov kompjuter, a naučniku ostavio da izađe na kraj sa posledicama fuzije.

Ostatak filma razvija se u znatno mračnijem tonu, dok gledalac prati progresiju Setove metamorfoze u mutanta kojeg sam proziva „Brundlefly“. Istovremeno, svedoci smo i mentalnog kolapsa glavnog junaka u pokušaju da dovede u balans romantična osećanja prema novinarki, opsesivnu želju za znanjem o karakteristikama boljke, i konačno, životinjskog nagona poteklog od muve. Veoma upadljiv je i očaj koji prati neizbežnu i neumoljivu sudbinu Setovog života i ljubavi.

Na samom kraju, svi putevi izračvanog narativa vode tragičnom razrešenju koje poručuje da nauka ne bi smela da se poigrava sa prirodom, a da čovek, kako je to još Vinsent Prajs naglasio u originalnom filmu, ne bi trebalo da se igra boga.

Zbog scenarija nalik onom iz filma The Dead Zone, The Fly odskače od preostalih Kronenbergovih filmova.

Priča je rasterećena alegorijskog, oslobođena metafora karakterističnih za Videodrome, Rabid, ili The Brood, spontanija je, razumljivija i bliža ljubiteljima žanrovskog, pa i mejnstrima, nego avangardnog. Pitanja kojih se dotiče iznesena su gotovo neposredno, sa unapred rezervisanim odgovorom, dok je razrešenje, čak patetično, prilagođeno apetitu šireg gledalačkog kruga. Tragičan, romantičan, a istovremeno obogaćen i užasavajućim vizuelnim efektima, The Fly isporučuje jednostavnu priču koja naglašava suptilnost i kompleksnu prirodu osećanja, odnosa i različitih puteva ljubavi. Na sam vrh piramide karaktera postavlja dostojanstvo žene, Veronike, koje ostaje nepoljuljano i nadjačava seksualni apetit, sujetu i mračno nagonsko urednika magazina „Particle“, Statisa, i opsevine težnji Seta Brandla. Sudbina ovog trougla okončana je u skladu sa aktuelnim vrednostima, svakog od junaka smestivši u vlastiti kolosek, po zasluzi. Primetna doza crnog humora ostavlja na „Muvi“ Kornenbergov pečat, dok sam režiser ističe učešće Čarlsa Edvarda Pouga u ispisu, i u više navrata pominje da je ipak on odgovoran za umerenost u izvođenju.    

Glumački doprinos je upečatljiviji čak i od Vokenovog izvođenja iz prethodnog filma. Ekspresivno i autentično prisustvo Džefa Goldbluma savršeno se uklapa u karakter ekscentričnog genija, dok se u nastavku filma bez muke prilagođava bezumlju izazvanom dominantnim genom muve. Goldblumov glas i tikovi koje simulira tokom kasnijih stadijuma metamorfoze besprekorno oslikavaju naučni entuzijazam suprotstavljen telesnim mukama i sumanutim idejama. Pored Goldbluma, izuzetnu ulogu je ostvarila i Đina Dejvis, koja svoj karakter obogaćuje nežnošću neophodnom za jednu heroinu, kao i zavodljivošću i drskošću jedne od privlačnijih pripadnica naučnih i novinarskih krugova. Konačno, Kronenberg navodi i da je razlog neuobičajeno kvalitetne hemije između Goldbluma i Đine Dejvis bila i romantična veza u privatnom životu, ali da se baš zbog toga moralo poraditi i na psihološkom odvajanju aktera, budući da je režiser, kako tvrdi, u nekim trenucima u Đini prepoznavao samog Džefa.

Za groteskne i morbidne detalje poput deformisanog tela babuna, Goldblumove zastrašujuće spoljašnjosti, kao i finalnog „proizvoda“ metamorfoze, Kronenberg je zadužio majstora specijalnih efekata Krisa Volesa, koji se nije dokazao koliko i Rik Bejker u Videodrome, ali opet, tokom sedmomesečnog rada na „muvi“, zaslužio nagradu Oskara 1986. godine. Voles navodi da je finalna „muva“ nastala na samom početku, a da je potom dizajnirano sedam stadijuma Brandlove transformacije, koji se mogu uporediti sa starenjem, zbog gubitka kose, zuba i propadanja kože. Pojedini segmenti, pak, okarakterisani kao degutantni i pretenciozni čak i kada je o Kronenbergu reč, morali su biti izbačeni iz završnog proizvoda – mutacija mačke i babuna koju Brandl ubija metalnom šipkom, pa izraslina na Brandlovom telu, scena razvitka Veronikine novorođene larve u leptira, i različiti epilozi namenjeni posebnim izdanjima i prikazivanjima.

Muzička podloga rezultat je još jedne uspešne saradnje Kronenberga i Hauarda Šora, a inspirisan radom na „muvi“, kompozitor je učestvovao i u realizaciji opere The Fly, po libretu Dejvida Henrija Vonga, a uz asistenciju Dejvida Kronenberga i Plasida Dominga. Producenti su u promotivne aktivnosti filma uključili i muzičara i pevača Brajana Ferija, koji je posebno za film snimio pesmu „Help me“, za koju je urađen i spot sa isečcima iz filma. Ipak, pesma se, po Kronenbergovoj odluci, nije našla na zvaničnom saundtreku, niti u odjavnoj špici, kako je bilo predviđeno, već se delić može čuti u sceni u baru, neposredno pre Setovog obračuna sa legendarnim bokserom Čuvalom.

The Fly je, statistički gledano, jedan od publici najdopadljivijih Kronenbergovih filmova, i to zbog balansa svega prethodno navedenog. Teška, ali topla priča, izneta od strane primerenih glumaca, a na žanrovskom nivou održavana zastrašujućim efektima proverenog majstora, na gledaoce ostavlja snažan i dojmljiv utisak, uz želju da se film reprizira posle izvesnog vremena. U prilog tome ide i impozantna cifra od šezdeset miliona dolara zarade na svega devet miliona budžeta, zatim nastavak The Fly 2 (znatno slabiji, u režiji samog Krisa Volesa, u kojem je ulogu „muvinog sina“ preuzeo Erik Stolc) i ideja o rimejku, kao i činjenica da je The Fly predstavljao prekretnicu u Kronenbergovom radu, usmeravajući ga ka manje šokantnom vizuelnom pristupu, sa akcentom na psihičkom nasilju i mentalnom deformitetu.

Takođe, The Fly možemo smatrati i vrhuncem Kronenbergove žanrovske karijere, budući da je u ovaj film inkorporirao sve tendencije iz prethodnih ostvarenja u vezi sa horor žanrom, a publici dostavio najprihvatljiviji i najčistiji proizvod do tada.

Radoslav Slavnić