Nakon filma Videodrome, koji mu je poljuljao autorsku karijeru, šokantnim sadržajem iznedrivši more neprimerene kritike, Dejvid Kronenberg je bio primoran da, godinu dana kasnije, još jednom iznenadi zbunjene gledaoce. Kao i u slučaju filma Scanners, Kronenberg odstupa od karakterističnog vizuelnog pristupa, preterane eksploatacije telesnog i uobičajene tematike, i novo ostvarenje prilagođava aktuelnom glavnom toku, čineći ga dojmljivim i širim gledalačkim krugovima. Bez vizuelno naglašenih telesnih manifestacija unutrašnjih konflikta, neuobičajenih tumora i ekstremiteta, psihopatološkog opterećenja i gadljivog tona, film The Dead Zone predstavlja još jedan Kronenbergov iskorak u mejnstrim i ostvarenje koje ljubitelji njegovog uobičajenog rada ne mogu da dožive kao naročito pamtljivo i upečatljivo. Svejedno, neosporno je da je u pitanju promišljen psihološki triler sa SF motivima i jedna od najboljih filsmkih adaptacija romana autora o kojem je i ranije bilo reči – Stivena Kinga.

„Ukoliko ste navikli na komedije, The Dead Zone će vam biti težak film“, navodi režiser u knjizi Cronenberg on Cronenberg. „Ali, ukoliko ste navikli na Videodrome, neće. U tom periodu potreban mi je bio rad na tuđem delu, u cilju rasterećenja.“


The Dead Zone (1983)
Sve veće interesovanje za fenomen ekstrasenzorne percepcije i telepatskih i telekinetičkih sposobnosti, kao i za rad Stivena Kinga, rezultiralo je prvim Kronenbergovim pokušajem adaptacije već postojećeg štiva. De Palmin Carrie i Kjubrikov The Shining predstavljali su izrazito kvalitetne i dokazano uspešne produkte kolizije različitih autorskih pristupa, tako da Kronenbergov drukčiji stav prema umetničkom izrazu od Kingovog nije predstavljao prepreku u realizaciji saradnje.

Objavljivanje romana 1979. godine, neposredno je ispratilo i vatreno interesovanje producenata i studija za filmsku adaptaciju. Pre nego što je režiserska stolica dodeljena Kronenbergu, nekoliko iskusnijih scenarista i režisera već je neuspšeno poradilo na zamisli – Džon Badam (Saturday Night Fever), Stenli Donen (Singin' in the Rain) i Majkl Cimino (The Deer Hunter). Čak je i sam Stiven King pokušao da napiše scenario, što se pokazalo kao loša zamisao, jer je centralni zaplet doveo u vezu sa serijskim ubicom iz Kesl Roka i adaptaciju zamislio kao psihološki slešer sa obiljem krvi i žrtava. Džefri Boam, Kronenbergov scenarista danas poznat po radu na akcionim i komercijalnim filmovima poput nastavaka filma Lethal Weapon, zatim Indiana Jones and the Last Crusade i The Lost Boys, istakao je da je King u scenariju promašio poentu sopstvenog romana, ali isto tako naglasio i da je adaptacija toliko duge i kompleksne priče veoma mučan i nezahvalan proces.

Kronenberg i Boam su se potrudili da pojednostave i rasterete scenario, i prilagode ga publici naklonjenoj mejnstrim ostvarenjima, tako da je Kingov rad pretrpeo izvesne izmene. Složen narativ romana u kojem se prepliću tačke gledišta glavnog junaka Džonija i antagoniste Grega Stilsona, u scenariju je centriran na protagonistu. Isto tako, potpuno neočekivano od Kronenberga, grafička eksplicitnost i nasilni sadržaji u scenariju su dozirani u odnosu na sadržaj knjige, dok je urušavanje zdravlja glavnog lika pre nagovešteno, nego plastično opisano kao u romanu.

Priča prati sudbinu Džonija Smita, naizgled običnog profesora engleskog jezika, maminog sina, uzornog građanina i brižnog momka. Na samom početku, stičemo utisak da je, poput većine Kinogvih likova, hodajući kliše kojeg će kasniji događaji od sudbinskog značaja preobratiti u spasioca sveta, ili bar vlastite budućnosti, i razraditi mu karakter do nepojmljivih dubina. Ispostavlja se da je upravo tako. Džoni Smit (čovek sa najprosečnijim imenom na engleskom govornom području), kojeg u Kronenbergovoj viziji „mrtve zone“ igra Kristofer Voken, svom srednjoškolskom razredu čita Poovu poeziju (Gavrana), najavljuje da će se u budućnosti baviti „Legendom o Sanjivoj dolini“ – što je veoma simbolično, budući da se oba dela bave fantastičnom izopštenošću pojedinca i tragičnim dešavanjima koja će uslediti u filmu (da ne pominjemo da je Kristofer Voken samo šesnaest godina kasnije, u filmu „Sanjiva dolina“, pozajmio glavu demonskom jahaču) – i odlazi na sladunjavi ljubavni sastanak sa koleginicom Sarom Breknel, koju glumi Bruk Adams. Jedino što narušava idilu sastanka, posetu vašaru i kišom natopljeni poljubac za laku noć, pored Džonijevog neobjašnjivog odbijanja noćenja kod svoje devojke kojem je ceo sastanak i vodio, posledica je višestruke loše odluke obrazložene rečenicom „neke stvari vredno je čekati“ – saobraćajna nesreća i povreda glave koja glavnog junaka baca u petogodišnju komu, koja mu svakako nije bila na pameti kada je pominjao čekanje. Setite se ovoga kada sledeći put odbijete seks.

Buđenje nakon petogodišnje kome traumatično je iskustvo za Džonija i predstavlja sudar drugačije vrste – sa nepoznatim svetom budućnosti za koji nije bio spreman. Pored saznanja o fizičkim posledicama nesreće, koje se odnose i na smanjenu pokretnost i funkcionalnost donjih ekstremiteta, glavni junak saznaje od roditelja da je devojka koju je poljubio kišne noći pre nego što je sklopio oči na pet godina, rešila da ne čeka da se probudi, te je sretno udata i sa detetom. Nakon što uz obilje patetike i citat iz „Sanjive doline“ oprašta ljubavi svog života i uklanja breme sa njene ranjive savesti, Džoni nastavlja prilično usamljen, izopšteni život u pokušaju rehabilitacije i suprotstavljanju fizičkim ograničenjima. Ipak, tragedija Džonija Smita ne napušta sa ženom, već mu život dodatno komplikuje i novostečena fantastična sposobnost – vizije koje se tiču prošlosti i budućnosti osoba sa kojima stupi u fizički kontakt. Povremeni prekidi svesti i eksplozivna psihička pražnjenja omogućavaju Džoniju da predvidi budućnost, ili zaviri u prošlost osoba sa kojima je u kontaktu, pa tako biva u prilici da pravovremenom intervencijom spasi život deteta jedne od sestara koje ga neguju. Upravo je Džonijeva vizija sobe u plamenu u kojoj se obrelo sestrino dete Kronenbergov pečat ovom filmu.


Ostatak narativa, koji prati tri ograđene epizode iz Džonijevog života, neuobičajeno nevešto je segmentisan i ne naročito impresivan, što je posledica činjenice da je celokupna radnja romana morala da stane na nešto više od sto minuta filmske trake. Džonijev dar, borba sa posledicama istog i prilično nategnut odnos sa bivšom „polovinom“ glavni su objedinjujući sadržaji zbrkanih segmenta, ali se i pored njih stiče utisak da je svakoj od „epizoda“ trebalo posvetiti više pažnje, ili ih realizovati zasebno, jer to upravo i jesu.
Doktor zadužen za Džonijevu rehabilitaciju, kojeg je u filmu odlično odigrao iskusni Herbert Lom, nagoveštava glavnom junaku da je njegov „dar“ rezultat moguće aktivacije jedne od „mrtvih zona“ u mozgu, ali isto tako, tokom procesa oporavka saznaje da svaka od Džonijevih vizija utiče na njegovo zdravlje, narušava ga i iznuruje. Ipak, to ne sprečava glavnog junaka da svom doktoru osvetli pojedine detalje iz tragične prošlosti i pomogne mu da pronađe porodicu za koju je verovao da je izgubio.

U borbi protiv vizija, fizičkog stanja i zle sudbine koja mu je sve vreme za petama, obrušavajući se i na njemu najbliže, Džoni biva uvučen u istragu serije ubistava u Kesl Roku, asistirajući šerifu Banermenu kojeg glumi Tom Skerit. U sceni susreta sa ubicom i krvavim razrešenjem jednog od segmenata, opet svedočimo klasičnom Kronenbergu.

Konačno, Džonijevi putevi sa bivšom se ponovo ukrštaju, kada je sreće kao volonterku tokom predizborne kampanje političara u usponu, Grega Stilsona, čiju maničnost i želju za moći u filmu odlično predstavlja Martin Šin. U poslednjem segmentu filma, svedoci smo i moralne dileme koja pritiska glavnog junaka, jer pri rukovanju sa kandidatom za senatora saznaje da je u okviru posledica izbora ucrtana i užasavajuća odluka o započinjanju nuklearnog holokausta. Jedino je Džoni svestan činjenice da Stilson ne bi smeo da dobije izbore i da budućnost čovečanstva zavisi od njegovog delanja. Tu već dolazi i do preispitivanja sudbinskih odluka, etičkih načela i slobodne volje. Džoni je u situaciji da vaga život pojedinca i ostatka čovečanstva, ali i ispravnost i legitimnost odluke da pokuša da izmeni tok budućnosti. Naravno, kao i svaki Kingov heroj, donosi ispravnu odluku, koja film privodi kraju u koloiko-toliko optimističnom maniru (iako je tužan kraj neminovan), za razliku od prethodnih depresivno-nihilističkih Kronenbergovih dela.

Scenario je dodatno olakšan i u montaži, gde je Kronenberg izbacio nekoliko nagoveštaja o postojanju poremećaja percepcije kod Džonija i pre nesreće – scena u kojoj Džoni kao dečak, tokom klizanja zadobija povredu glave – i ostavio samo jedan, znatno diskretniji, u vidu blage glavobolje tokom vožnje na vašaru.
Neophodno je istaći simboličan, mrazovit i snegom prekriven kanadski krajolik koji filmu daje prilično težak ton, nagoveštavajući ograničenu trajnost života i neizbežan kraj. Uz muzičku podlogu Majkla Kamena, u pojedinim delovim setnu i blagu, a u drugim eksplozivnu i napetu, hladna atmosfera filma sudara se sa narativom nabijenim emocijama i daje savršen umetnički spoj.

Kvalitetu filma, ipak, u najvećoj meri doprinosi glumačka ekipa, na čelu sa Kristoferom Vokenom, koji na smom početku nije ni bio predviđen za ulogu. U strahu da bi Voken gledaocima mogao da izgleda suviše staro, Kronenberg je isprva želeo da dodeli glavnu ulogu Nikolasu Kembelu, dok je Stiven King predlagao Bila Mareja. Ispostvailo se da je Kristofer Voken ipak bio pravi izbor za protagonistu, dok je Kembel dobio ulogu zamenika šerifa. Vokenovo živo lice, mek glas i napetost koju je iscedio iz emocionalne relacije sa Bruk Adams, najupečatljiviji su momenti filma. Ne bi smeo zanemariti ni doprinos Heberta Loma i Toma Skerita u svojim epizodama, dok je Martin Šin ubedljivim nastupom opravdao ulogu antagoniste.

Iako se ispostavilo da tokom premijernih emitovanja film nije bio uspešan koliko i Kjubrikov The Shining, ili De Palmin Carrie, već među Kingovim adaptacijama pre bliži Tigovoj ekranizaciji „Kudžoa“, ili Karpenterovoj „Kristini“, The Dead Zone je bio izuzetno profitabilan film i kasnije kritike ga svrstavaju među najbolje adaptacije Kingovih dela, kao i jedno od najboljih Kronenbergovih filmskih ostvarenja, naročito kada je reč o filmovima van žanra u kojem se prethodno ustoličio.

Istovremeno, The Dead Zone može da posluži i kao nagoveštaj budućeg Kronenbergovog rada u kojem se udaljio od telesnog šoka i uobičajene, organskim motivima protkane, tematike. Takođe, iako ne karakteristično duboko i simbolično ostvarenje, ovo je promišljen, zanimljiv i zabavan film koji zauzima posebno mesto u karijeri autora i kinematografiji uopšte.     

Radoslav Slavnić