Prolazio je i treći dan na pustom ostrvu. Talasi su izbacivali ostatke broda na obalu. Što je oluja propustila, dovršile su ajkule. Niko nije preživeo.

Sedeo sam i čekao. Konačno, Crna flaša se pojavila pred mojim nogama. Razbio sam je o najbliži kamen i uzeo smotuljak papira koji je ispao iz nje. Razmotao sam ga i pun nade počeo da čitam:

„Poštovani gospodine Krejnmajere,
primite Naše najdublje izvinjenje zbog malog nesporazuma i neizvesnosti kojoj ste bili prepušteni. Na dnu stranice dostavili smo Vam tačne koordinate Vašeg konačnog odredišta. Vaša žena i nekoliko članova posade Vas željno iščekuju. Spremili smo Vam toplu kupku i neograničene količine ruma.
Srdačan pozdrav.“

Sa velikim olakšanjem uronio sam u slanu vodu i zaplivao brže nego ikad. Okrenuo sam se samo jedanput da vidim jesu li ptice konačno raskomadale moje telo.
***
Nemanja Danilović