Zamislite da isčekujete nastavak serijala dve godine. Sečete sebi vene zbog sporosti pisca, upadate u delirijum tremens, a onda, kad se napokon pojavi željno delo Vi, kao svak' normalan čitalac, pročitate isto. E sad. Šta je tu najgore od svega? Kazaću Vam. Najgore je kad posle toga uzdahnete i kažete: „Bože, kakva je ovo gomila baljezgarija!“

Lidija je već govorila o trilogijama i variranju kvaliteta raznih serijala. Oh, kako te samo uvuku u priču. Nude ti slatkiše i bombone, pune ti srce ushićenjem, da bi skoro svi pali na završnom ispitu. Da, dragi moji: serijali su kao student koji se ispočetka zahukta pa dobija sve desetke, da bi na kraju u najboljem slučaju ispao suvi prosek ili ti sedmica (ovo poređenje ne obuhvata autora ovoga prikaza koji je, kao student, ispočetka dobijao šestice, a evo, Bogu hvala, na kraju dobija devetke i desetke:). Ne mogu da sudim sve dok Rotfus ne završi serijal, ali The Wise Mans Fear jeste suvi prosek. E sad. Mnogi se sa ovom izjavom neće složiti. Da elaboriram.

Priča se nastavlja tamo gde je i stala: drugi je dan, naš Hroničar je odmoran, čio i spreman da zapisuje ostatak dogodovština milog, riđokosog Kvouta. I dalje pratimo Kvoutove avanture širom Akademije sa velikim A, ali nas Rotfus lagano upoznaje i sa svetom van iste: da, da, naš junak uzima malo slobodnog vremena i putuje gradovima, uči borilački zanat od Adema, malopoznate rase plaćenika, dok najstariji zanat (aka vođenje ljubavi) uči od Ferulianke, vile koja omamljuje muškarce svojim čarima. Naravno, još baljezga o svojoj Deni, saznaje nove stvari o Čandrijanima i postaje sve jači i jači.

Dakle, fabula je posve okej. Ne mogu reći da ne upada u kliše, ali se na dosta dobar način vadi iz iste; recimo, dok Kvout uči borilački zanat od Adema, on ne postaje baja koji nakon par meseci ruši sve pred sobom, nego ga prosečan Adem(ac?) još može pobediti u borbi.

Dok su avanture na dvoru relativno zanimljive, kvalitetom se ipak izdvaja početni deo priče koji se odvija na Akademiji. Prvo što nam privlači pažnju jeste obimnost ovoga romana: hiljadu i tri stotine stranica, preko stotinu i kusur poglavlja. Druga stvar koju primećujemo, kada stignemo do dela sa Ademima, jeste da Rotfus piše romane unutar romana: svaka nova dogodovština, svaka mala izmena scenarija dovodi do jedne celine koja može zasebno da stoji. Dok sa čitao ovo delo, stekao sam utisak da Rotfus leveluje lika kao u nekoj RPG igri tipa World of Warcraft: okej, dovoljno sam ga levelovao na Akademiji, idem sad na dvor. Okej, stekao sam par prijatelja na dvoru, spasio sam kralja, idem malo u šume. Hm, još uvek sam nevin, idem kod Ferulianke da me nauči umeću vođenja ljubavi. Okej, slab sam u borilačkim veštinama, idem da ih izučavam od Adema. Ako uzmete i odvojite ove delove u zasebne celine, shvatićete da su to i zasebni romani, tu dvojbe nema.

Koliko sam shvatio ovaj serijal će biti trilogija. S obzirom da nas je Imenom vetra (prvim delom serijala) Rotfus uveo u igru, pokazao osnovna pravila, očekivao sam više radnje vezane za priču, a ne dalje napredovanje i levelovanje samog lika. Na obimu od hiljadu i tri stotine stranica naravno da ima radnje vezane za razvoj dalje fabule, ali ono što je neizostavno za primetiti jeste da bi roman bio mnogo bolji da je manjeg obima. Garantujem Vam, dragi čitaoci, da roman ima najmanje sedam stotina stranica praznog hoda. Čisto davljenje!

Pređimo sada na likove i Rotfusovo zaboravljanje istih. Kada Kvout ode na putešestvije širom zemlje, Rotfus zaboravlja na Auri, misteriozno siroče na Akademiji. U rasponu od par meseci, Rotfus niti jednim retkom ne pominje šta se sa njom dešava, a kada se Kvout napokon vrati, oni nastavljaju svoje druženje kao da ništa nije bilo. Ne bi to ni bio toliki problem da Rotfus nije predstavio Auri kao preplašenu devojčicu koja ne stupa tako voljno u kontakt i koja je sklona ljutnji na Kvoutovo odsustvo (primer je kad ga nema par dana, pa ga ona sa nestrpljenjem očekuje da joj svira na krovu). Da li bi normalan čovek tek tako napustio nekog koga smatra prijateljem? Takođe, nije li čudno što Kvout na drugom kraju sveta ponovo sreće Denu, koju je napustio na Akademiji? I to, kao slučajno, ona se tu zatekla? Mislim, stvarno.

Sada bi valjalo prozboriti o Rotfusovom, blago rečeno, debilskom poimanju ljubavi, seksa i ostalog. Na stranu što mu glavni lik non-stop palamudi o Deni (Dena ovo, Dena ono, Dena je najlepša žena na svetu, ko kaže da nije dobiće pesnicom po nosu), ali opisi seksualnih avantura su u najmanju ruku škrti, šturi, kao da je nevin čovek počeo da piše o nečemu što nije nikad probao, nego samo gledao na televizoru, ili redtube-u. Pisac ne zna kako da postavi, na normalan način, svog junaka u poziciju pravog animusa, pa zbog toga isti seksualne avanture ima sa voljnim stvorenjima (Ferulianka, stvorenje strasti koja ga primamljuje svojim čarima na seks – dakle sve na gotovo, potom Adem(ovke) kojima nije problem seksati se sa bilo kim, jer, navodno, intimnost i seks imaju relativno malo jedno s drugim). Zaista, Rotfus veze s vezom nema o romantici, način na koji on opisuje ljubav jeste patetika, kao da čovek nikada nije voleo neku ženu.
I tako.

Priča se završava na sličan način na koji se završava i prvi deo Hronika o Kraljeubici. Mnoštvo dešavanja, mnoštvo slobodnih krajeva koje valja povezati u jedno klupko. Stvarno se nadam da će sledeći roman u nizu ispratiti kvalitet prvog dela, jer iskreno, The Wise Mans Fear je bio veliko razočarenje. Vladimir, over & out.

P.S. Verujem da se ogromna većina neće složiti sa ovim prikazom, ali, Bože moj: slobodno me pljujte (na verbalan način!).

Vladimir Bjelajac