Postojali su trenuci za vreme gledanja „Džeraldove igre“ kada bih pomislio da sam u prisustvu nečeg genijalnog – jednog utegnutog, minimalističkog survajvl trilera koji te drži na ivici stolice svojom banalno jednostavnom premisom koja je prosto dijabolično smrtonosna u svojoj jednostavnosti. 

Međutim, onda iz Stivena Kinga, pisca novele po kojoj je film snimljen, progovori sva ona „kingovština“ koja mu je pokatkada smetala da svoja žanrovska dela učini još reprezentativnijim, a što je recimo Kjubrik shvatio kod „Isijavanja“, pa od Kinga uzeo samo premisu lišivši ga svih onih plitkih momenata koji bi „Isjavanju“ kao filmu samo smetali. Ovde King progovara gromoglasno pumpajući isprva jednostavnu premisu mnoštvom nanosa kojima tu možda nije bilo mesto. Umesto da pratimo kako žena vezana za krevet posle pokušaja igranja „50 nijansi“ sa svojim otuđenim mužem pokušava da se oslobodi nakon što je dragi završio na patosu sa srčkom, odjednom bivamo svedoci jedne simplifikovane psihologizacije svih likova koji progovaraju kao astralne projekcije i dobijamo tri filma u jednom – jedan solidan triler o preživljvanju ala „127 sati“, jednu studiju propalog braka provučenu kroz psihologizaciju glavne junakinje na koju su uticale traume iz detinjstva i kroz koju kulja težnja za „ženskim oslobođenjem od muške tiranije“ i jedan bizarni kvazihoror o mogućim onostranim dešavanjima u toj sobi, a koji su u vezi sa projekcijom same smrti i sučeljavanju sa njom.

Da ne spominjemo da se u sobi sa junakinjom sve vreme nalazi i pas na koga se duhovito i autocitatno referiše kao na „Kudža“ (ko je gledao istoimeni film iz 1983., shvatiće). Elem, mnogo je to mesa na kostima ovog scenarija – traume, porodične tajne, onostrane sile, voda koju treba dohvatiti i preživeti, pas koji dahće za vratom, muževljev duh koji džara po svežoj bračnoj rani… ima tu svega i svačega, tipično kingovski prenatrpano i dekoncentrisano, umesto da se išlo trasom koju je već utabala „Mizeri“. Međutim, i pored svega „Džeraldova igra“ boljim svojim delom ostaje jedan zabavan i na momente mučan psiho-horor-triler kvalitetniji od polovine televizijske filmske ponude čemu svakako doprinosi i režija Majka Flanagana, čoveka iza već etabliranih naslova kao što su „Okulus“ i „Hush“. 

Slobodan Novokmet