Kada sam bolestan običavam da čitam knjige koje sam čitao XY puta. Osećam se, valjda, kao da sam u društvu starih prijatelja, koji su me videli u najrazličitijim stanjima, pa mogu da se ponašam shodno svom raspoloženju, umesto da tetošim nežna osećanja nepoznatih ili malo poznatih ljudi. Valjda je tako sa svim mizantropima.

No, roman King Kelson's Bride (The Deryni Novels) by Katherine Kurtz zapravo sam pre ovog čitanja pročitao samo jednom, kada je i objavljen - pre desetak godina, ili tako nešto. Zanimljivo za redovne kukumavke glede novog romana u Martinovom serijalu, između objavljivanja KKB i hronološki prethodnog romana u serijalu, The Quest for Saint Camber, prošlo je više od deset godina. Elem, kako je takođe prošlo više od deset godina kako sam ga ja prvi i jedini put pročitao, rešio sam da se upoznam s njim ponovo - najviše zbog toga što sam nabasao na novo izdanje. Proteklo vreme nije bilo milo prema mom pamćenju, pa sam ogromnu većinu sadržaja KKB zaboravio, tako da mi je u neku ruku ovo drugo čitanje bilo kao da je prvo.

Razlika između prvog i drugog čitanja očitovala se u čitalačkom iskustvu, sporijem čitanju i promišljanju. Kada sam prvi put pročitao KKB, završio sam ga u dahu, verovatno za četiri sata aktivnog čitanja. Ovoga puta mi je bilo potrebno više dana i nekih osam do deset sati za četristotinak stranica. To je manje bitno.

Bitnije je promišljanje o romanu, koji je čak najlošiji u tom serijalu od 16 knjiga (koje nisam sve čitao, jer nisu hronološki povezane), ali opet predstavlja izvrstan sažetak ne samo serijala u celini, već i stanja fantazije sedamdesetih i osamdesetih godina.

Kao što svi znamo, fantazija je uvek nipodaštavana spram naučne fantastike, ponajviše zbog isticanja njenog eskapističkog elementa i manjka društvene angažovanosti. Ove dve stvari teško da mogu da se spore, ali sa jedne strane zanemaruje se da je fantazija kao žanr mlađa od naučne fantastike (ma koliko to paradoksalno zvučalo), a sa druge strane - većina ovdašnjih teoretičara jedva da je išta i čitala od te fantazije, koju s tolikim žarom svrstavaju u manje vrednu rođakinju naučne fantastike, te je tako njihov stav upitan već na iskustvenom nivou.

Deriny Chronicles su sjajan primer svega što fantazija može da ponudi književnosti i fantastici u širem smislu. Ovaj serijal nije epska fantastika, već istorijska, ali je uprkos tom istorijskom elementu i danas svež i bitan. S jedne strane se oslanjajući na arturijanski mit, a na drugoj strani se oslanjajući na podele koje su šezdesetih i sedamdesetih godina potresale američko društvo - čiji su odjeci danas više nego aktuelni, Deriny Chronicles veoma vešto prepliće motive šireg društvenog konflikta - klasnog, rasnog, verskog i civilizacijskog - sa motivima ličnog razvoja, porodičnih odnosa, ličnog sazrevanja i suočavanja sa kako sopstvenim tako i sa tuđim predrasudama. Sve to pisano prelepim jezikom, koji asocira na najromantičniji period srednjeg veka, a da pri tom nije naporan čitaocu, i bez tmurne grimdark patine kojoj u poslednje vreme pribegava kako ko stigne.

Čak i ovaj roman, najslabiji od sedam o kralju Kelsonu, pravi je biser fantazijske književnosti i premda vrlo verovatno nije po ukusu savremenog čitaoca, može biti oguglalog od silne krvi i drobi, propraćenih specijalnim efektima u rangu holivudskih blokbastera (o kojima autori tih romana nesumnjivo sanjaju), kojima savremena fantazijska dela obiluju, divan je nostalgični povratak u vreme kada je fantazija imala širu slobodu izraza nego što je sada ima, bez pritiska tržišta i urednika i ukalupljavanja priča.

Možda ovakva fantastika više ne može da posluži ni kao užina jednom gladnom čitaocu, ali je zato divan popodnevni čaj - u moru jeftine kafe.

Ivan Jovanović Nightflier