Prva polovina ovog romana izgleda kao jedna produžena scena. Čitalac se uz pomoć različitih fokalizatora upoznaje s jednom porodicom, samim likovima i njihovim odnosima. Radnja je smeštena u 1935. godinu. Dok čeka povratak starijeg brata Leona, Briony pokušava da "postavi" pozorišni komad koji je napisala u njegovu čast. "Ispomoć" su joj pridošlice iz unesrećene porodice srodnika, dva blizanca i njihova starija sestra Lola.

Te pripreme neće ići tokom koji je Briony predvidela, ali Makjuan iskusno koristi njena unutrašnja kolebanja i umetnička preispitivanja da svom romanu da i metanarativni momenat. Kako ona promišlja svoje pisanje, na sličan način se događaji posmatraju i u samom romanu. Paralelno sa ovim razvija se i odnos između Brionyine starije sestre Cecilije i Robija, sina njihove služavke. Robi je zapravo neka vrsta projekta Cecilijinog i Brionynog oca, koji je Robiju finansirao školovanje na Kembridžu, ali na kojeg ipak gleda s visine, što će se kasnije naročito videti.

Tenzija se stvara razvodnjivanjem, usporavanjem radnje i insistiranjem na detaljima, tako da do polovine romana sve samo što ne eksplodira od neizvesnosti, dok sâm prelomni događaj nije ništa više do sugerisan. Taj preokret tiče se koliko jednog zločina (silovanja), toliko i lažnog svedočnja, koje je podstaknuto dečjom naivnošću, zbunjenošću i sklonošću ka maštarenju. Makjuan vešto izbegava trilersku banalnost, koristeći se s jedne strane flešforvardima, odnosno skokovima u budućnost, kojima čitaocu unapred otkriva posledice, a sa druge strane poigravanjem onime što likovi znaju i onime što čitalac jasno vidi premda ne i likovi.

Nastavak knjige se odvija nakon nekoliko godina, za vreme rata. Retroaktivno saznajemo za Robijev boravak u zatvoru i šta se u međuvremenu dešavalo s Cecilijom i Briony, ali akcenat je sad na Dunkirku, preživljavanju i, sa druge strane, ratnim bolnicama. Ton i stil knjige se osetno menjaju. Nema više visokoparnih monologa, sve je mnogo neposrednije i konkretnije. Maštarenja i sanjarenja ostali su u nekom prošlom vremenu.

Zatim sledi i poslednja celina koju Briony, sad već starica, piše u prvom licu. Metanarativnost s početka romana se ovde ponovo javlja i produbljuje. Sve prethodno pročitano se stavlja u drugu perspektivu, te se zapravo može posmatrati kao "fikcija" a ne kao veran zapis. Ili makar ne u svim aspektima pošto, kako sama Briony kaže, nije odolela da pojedincima podari srećniji kraj od stvarnog.

Željko Obrenović