Aha, eto nešto novo i zanimljivo. Novo meni, jer „Kobra and the Lotus“ su na sceni od 2009 godine kada im, pazi sad, Kevin Shirley (producent Iron Maiden i The Black Crowes između ostalih) nasnimava ponovo vokale prije izlaska prvog albuma. Od tada im je karijera u usponu.

Htjeli, ne htjeli, karijera im se, pored dobrih pjesama, vrti oko pjevačice, stasite (mašala!) i dobro glasne Kobre Paige. Muški, imate gdje da gledate, a i vi djevojke, ali nakon što dobro pogledate poslušajte što žena nudi, jedan jak, čvrst metal vokal lišen patetike. Rekoh da im se karijera vrti oko Kobre jer imidž igra ogromnu ulogu, a ona je u prvom planu uveliko, što zbog njenog sveukupnog izgleda, a onda zbog glasa kojim vrlo dobro barata (klasično odgajani vokal, a u 15 godini otkriva Judas Priest .... Arrrggghhh, gdje ćeš bolje). Ne bih više u ovom pravcu jer bih i ja počeo sa pretjerivanjem. Koncentišimo se na ono što se može čuti na albumu.

Kobra and the Lotus su tipičan primjer klasičnog metala cirka Judas Priest Painkiller album, sa svim onim dodacima i načinom sviranja i produkcije tipičnim za progresiv novijeg datuma. Izraženo gitarisanje donekle okrnjeno drastičnom digitalizacijom, brza a prijemćiva ritam sekcija da slobodno može da se vrti po radio stanicama, i jak ženski vokal da slušaoca zainteresuje istog momenta kada čuje. Svi sastojci i svi egzotični začini su tu – i dobro su ukuvani kao na pjesmi „We come undone“, hit jedan kroz jedan.

Jedino što donekle smeta je generična produkcija. Daleko od toga da je loša ili da je nešto pogrešno urađeno. Po meni bi bilo bolje da traže i kopaju dok ne nađu malo drugačiji, ali bolji zvuk i bolja pojedina mala rješenja koja uobličavaju kompletnu sliku. Ovako zvuče kao svi ostali. Potrebno je samo još malo truda i uvjeren sam da bi tako imali mnogo ubitačniji materijal koji bi svjetska publika prihvatila objeručke (Japanci siguran sam da već kolutaju očima pa za njih nema straha J - volim vas Japanci i uvjek budite kakvi jeste ;) ). Onda je tu vrlo zanimljiva „Liar“ koja slobodno može na najnoviji film 007. Atmosfera, rifovanje, stil pjevanja – sve se uklapa, sve je taman kako treba da bude pršteća špica za film. Ah, snovi, snovi. „Burn“, prvi singl, je tipična hitoidna pjesma za radio stanice, i ništa posebno. Ima tu i malo neozbiljnijih pjesama poput „Thundersmith“ koja je, i pored naziva, više za publiku između 16 i 18 godina. Za kraj ostaje možda i najbolja pjesma „In the End“ koja sa visoko uzdignutom zastavom pobjede završava ovaj album. Na kraju, album je pola pola, sa time da ove bolje pjesme izvlače album i daju mu jaki šmek. Za preporuku svakako.

Nikola Franquelli