Subota 13. oktobar i kraj četvrtog jesenjeg, beogradskog Indirekta. I ovaj, kao i prethodni dan, otpočeo je konferencijskim delom u SAE Institute-u u 11 časova. Prvi panel je nosio naziv Why Is My Band Not News Anymore?, a moderatorka je bila Marija M. Karan. O ovoj temi su govorili Edo Plovanić (Muzika.hr), Ana Lađarević (Blic), Ana Kalaba (Noizz), Branka Glavonjić (Bunt – RTS), Ida Prester (Lollobrigida/Maika) i Bane Lokner (Time Machine Music). Nakon toga je usledila priča o muzici i brendovima, odnosno kako pronaći sponzora. Govornici su bili Zoran Vulović Vule (Long Play), Nikola Guberinić (Coca-Cola), Vanja Maslov (Beer Fest), Zlatana Pavlović (Love Fest), Bojan Lalović (Searock) i Slobodan Jovanović (Niška pivara). Od 14 sati se dogodila diskusija Can Indies Save Music Business? podržana od strane Impala – nezavisne asocijacije muzičkih kompanija. Reč su imali predsenik ove asocijacije Kees Van Weijen iz Holandije, njegov belgijski kolega Didier Gosset – komunikacijski menadžer i Dario Drastata iz hrvatskog Dallas Records-a. Za moderiranje je bio zadužen Nikola Jovanović iz SAE Institute-a. Potom se dogodio možda i najzanimljiviji panel o tome kako se jedan bend može domoći radio medija i svoju pesmu emitovati putem njegovih talasa i koja je uloga tržišta u svemu tome. Jadranka Janković je vodila razgovor sa Majom Raković iz Naxi radija, Nemanjom Kostić iz Play radija, Svetlanom Đolović sa Radio Aparata, Striborom Filićem ispred Radio Eurostar i Predragom Novkovićem sa O Radija, odnosno RTV-a. Za kraj konferencijskog dela So Close No Matter How Far – Middle And East Europe Music Market Now.


Moram da pohvalim ovogodišnji konferencijski deo jer je akcenat, za razliku od prošlog showcase-a, stavljen na domaći prostor, scenu i govornike, te se u tom smislu moglo skupiti više informacija i na neki način obrazovati o gorećim i ne toliko dostupnim temama vezanim za (ne samo) indie muziku i scenu.

I ove večeri se muzički program odvijao na tri lokacije. U Soul Society prostoru su svirali Ichabod iz Hrvatske, Passed iz Mađarske i domaći Dingospo Dali, a u epicentru Indirekta, Dorćol Platz-u, Radioslam iz Poljske, Igralom iz Niša i beogradski Sergio Lounge, kojima je prethodila promocija knjige Rokenrol u kandžama interneta 2 Baneta Loknera i Predraga Jovanovića. Meni se međutim najviše dopao lineup Atom Akademije. Tamo su veče otvorili Švajcarci Visions In Clouds. Veoma dobar, interesantan i kvalitetan post-punk/new wave sastav. Upravo me je preslušavanje njihovih traka u danima koji su prethodili Indirektu, poslala u Cara Dušana već od 21h ne bi li čuo i video šta imaju da ponude. Načelno ih je trojica, ali pored gitare, bubnja i bas gitare, u pomoć im je pritekao i momak na laptopu i kontrolerima. Njihov zvuk me je najviše podsetio na Joy Division i The Cure, ali ima tu i puno toga originalnog u njihovim notama. Posebnu pažnju su mi privukle numere Time i Tides koja će se naći na novom, dolazećem albumu. Publike je bilo više čak i od prve večeri i dobra im je podrška pružena od strane iste, pa nije bilo blamantnih momenata, već je zaista zadovoljstvo bilo obostrano. Čak su i jednu pesmu na bis odsvirali. Uz zahvalnicu ljudima koji su ih podržali i samom Indirektu, te pozivom na druženje potom, napustiše binu.

Na istu su se zatim popele četiri devojke iz sastava Vin Triste. Reč je o relativno mladoj grupi koja proizvodi alternative/post-rock zvuk, a koji na momente, posebno vokalima, koketira sa etno muzikom. Ja sam lično veliki fan all-female bendova jer je uvek dobro videti da u ovim opskurnim seksističko-mačo-patrijarhalnim vremenima i devojke nađu svoj put ka instrumentima i autorskom r’n’r stvaralaštvu. Mišljenja sam da ova ekipa ima puno toga da ponudi i da će tek doći doba sublimacije. Još uvek je to na dosta mesta nesigurno i po malo neuigrano ili prenaglašeno (npr. vokali), ali kao što rekoh, vremenom i iskustvom će sve doći na svoje. Zanimljivo mi je bilo da je jednak broj muškaraca i žena bio prisutan u publici. Na bezbroj koncerata sam bio i stalno obilazim nove, ali se ne sećam kad je poslednji put to bio slučaj. Elem - dve gitare, bubanj, bas i njih tri pevaju, najviše bubnjarka, a nekada i polifono. Pesme koje su meni najveću pažnju odvukle bile su Senke, Ako ikad i Devojka kod koje je etno višeglasje došlo do najvećeg izražaja. Potonja je ujedno bila i prvi pik auditorijuma, pa su je devojke odsvirale na bis, te tako svoj 45-minutni set završile u 22.45.

Poslednji sastav večeri u Atom Akademiji beše Tus Nua iz Zagreba. U pitanju su tri cure, stalne članice, i momak na bubnjevima, koji bi trebalo da je pomoć kod žive izvedbe, ali me nemojte držati za reč. A da, tu je još jedna momak za miksetom, što posebno pozdravljam jer u poslednje vreme postajem fan bendova koji imaju sopstvenog tonca i krećem da ga kapiram kao ravnopravnog člana grupe. Zvuk koji kreiraju devojke jeste u suštini post-rock, a dekonstrukcijom toga dolazimo do shoegaze-a, noise-a, dream-a, alternative i tako dalje. Sve u svemu interesantan miks. U početku ih je pratio tehnički problem sa monitorom, ali je u hodu i to rešeno. Nastup su otpočele numerom Obvious, tačno u 23h. Meni su se najviše dopale žestoka Fight! i instrumentalna Postcards With All Sorts of Phrases. Za sam kraj, na petnaest minuta do ponoći, su odabrale svoju najpoznatiju stvar Geysir. Veoma kvalitetan nastup i vrlo dobro odsvirano.

Ove godine muzički deo programa nije obilovao nekim preterano velikim imenima, što sa jedne strane pozdravljam – jer je prostor dat onima "manje poznatima", ali sa druge strane je to uzrokovalo i znatno manju posetu u odnosu na prošlu godinu. Poslednje veče u Atom Akademiji je imalo respektabilnu brojnost, ali prethodni dani su bili daleko manje posećeni od trećeg jesenjeg Indirekta. Ljudi iz organizacije su svakako odlično obavili svoj deo posla. Ne zaboravimo da je showcase obuhvatio četiri lokacije, preko deset panela i preko dvadeset nastupa muzički raznorodnih, a opet indie, izvođača. U nadi da će jednako kvalitetan sadržaj ponuditi i iduće godine, šaljem srdačan pozdrav. Kraj.

Nemanja Mitrović Timočanin