Povratak legendi u Beograd – Body Count i supkulturno jedinstvo



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Posle dvadeset i jedne godine čekanja, eto njih ponovo u prestonom gradu Srbije – Beogradu. Pred punom baštom SKC-a, kultni američki crossover rap metal sastav Body Count, potpomognut kolegama iz Belgije – Powerstroke i Velsa – Astroid Boys, oduševio je fanove Beograda, Srbije i regiona. Ovaj koncert, zakazan za ponedeljak - 18. jun, a u organizaciji Long Play-a, dogodio se u okviru njihove evropske ’’Bloodlust’’ turneje tokom koje promovišu novi album identičnog naziva, koji je svetlost dana ugledao krajem prošle godine.

Devedesete nisu baš bile najsrećnije godine po stanovništvo Srbije. Inflacija, beznađe, strepnja, ratovi bili su lajtmotiv srpskog realnog filma koji su proživljavali svi građani naših geografskih širina i dužina. Muzika je katkad bila jedini izlaz. Ljubitelji gitare i neelektronskog zvuka (tog vremena izuzetno popularnog i subverzivnog) se nisu nauživali u toj dekadi, ali kad su prošle sankcije - krenulo je. Jedan od prvih bendova koji je sa gitarama, mikrofonima i bubnjevima koncertom uleteo u ratni intermeco Beograda 1997. godine, bio je upravo on – Body Count.

foto: Nemanja Đorđević
Kao što je najavljeno, koncert je počeo tačno na vreme, u 20 časova. Bend koji je otvorio ovu muzičku predstavu bio je belgijski groove metal sastav Powerstroke. Deset godina karijere je iza ove petočlane grupe, a ovim putem su nam skrenuli pažnju na njihov sveži, ovogodišnji album ’’Omissa’’. Publika je još uvek bila u nezavidnoj brojci i tek se po koja duša njihala uz njihove zvuke. Taj Pantera zvuk mi nikada nije bio blizak, te se ne bih upuštao u avanturu detaljnijeg opisivanja istog, ali što se tiče samog nastupa i njihovog prikaza, moram primetiti da je entuzijazam prisutan i uvežbanost na nivou. Nakon pola sata i nekih pet, šest pesama repertoara Belgijanci se uz ’’Hvala’’ na srpskom oprostiše od, još uvek, prilično prazne bašte SKC-a.

Astroid Boys su nastupili sledeći u 20.45. Moram priznati da sam za bend čuo tek onda kad su organizatori objavili da će upravo ovi Velšani biti predgrupa Body Count-u. Od tada su oni česti gosti mojih sredstava za difuziju dobrih melodija. Postoje od 2012. godine i iza sebe imaju jedan album pod nazivom ’’Broke’’ i dva EP izdanja. Set lista se uglavnom oslanjala na LP. Grupu čine dva MC-ja, gitarista, bubnjar i skreč/DJ maestro. Ipak, na bini ih je bilo samo četvorica. Falila je glavna rep glava – Traxx, te je sav teret pao na Benji-ja, a ovaj se vrlo dobro nosio sa tim. Nisam siguran šta se desilo sa Traxx-om, ali mislim da će i njemu biti krivo što je propustio Beograd.

Pesma kojom su otvorili nastup – ’’Cheque’’, je ista ona kojom su otvorili i album, ali opet, njoj je prethodio intro. Traka ’’Man’’ kralja grime muzičkog žanra, momka sa pseudonimom Skepta. Ovakvom uvertirom su one koji ih do sada nisu stigli čekirati uputili u ono što se može očekivati od njih, a to je muzika na liniji grime-metal-hardcore. Vrlo interesantan spoj i jako originalan. U vremenu copy/paste bendova, pravo su osveženje za svetsku gitarsku scenu i upravo su mene na tu kartu dobili, a mislim da nisam bio jedini ili makar to nisam ostao nakon sinoćnjeg nastupa. Dalje su se ređale ’’Mask’’, ’’Razz’’ i moja omiljena, socijalno osvešćena - ’’Foreigners’’. Benji je komunicirao i na individualnom nivou sa ljudima iz sada već dobrano popunjenog koncertnog prostora, te se u tom smislu mogla čuti i pohvala za dredove nekom momku ispred bine, a par trenutaka kasnije i komentar apropo visine jednog od troje žonglera ’’Inex Cirkus Teatra’’ koji su i ovog puta na štulama uveseljavali goste.

Poslednje dve stvari bile su ’’Minging’’ i ’’Dusted’’ sa ’’Bacon Dream’’ EP-ja iz 2013. One su izazvale najbolju reakciju i angažman posetilaca i posetiteljki koncerta. Nije sad da su se ljudi izlomili, ali nisu ni bili tako statični kao za Powerstroke recimo. Gitarista se čak popeo na istureni deo bine i pri povratku nazad skočio sa istog, dok se Benji spustio među narod. I Astroid Boys završiše nastup nakon pola sata efektivne, energične i simpatične svirke. Rekoše da im je drago što su prvi put u Srbiji i da se nadaju da će se vratiti. I ja/mi se nadam/o.

Tenzija raste. Vazduh gori. Svi su spremni. Body Count. Sat otkucava i stiže do 21.35. Sa razglasa kreće uvodni sempl sa početka numere ’’Civil War’’ kojom startuje novi album ’’Bloodlust’’, a kreće i kiša, a kreće i ’’Raining Blood’’. Kakva ceremonija otvaranja čoveče. Malo je padala, a malo je i prošlo od prvih rifova kada je otpočeo totalni haos u publici. Doslovno se nije znalo ko gde leti. I sam Slayer bi im pozavideo na ovome.


Beskopromisno se krenulo dalje sa ’’Bowels Of The Devil’’ sa prvog albuma. Da su rado viđeni, ali ne tako česti gosti, pokazao je jedan poklonik iz mase koji je upalio baklju za vreme izvođenja ove, druge numere po redu. Prvo pošteno obraćanje fanovima, frontmen grupe, živa legenda Ice-T priredio nam je pred pesmu ’’Manslaughter’’ predstavljajući bend. Na bubnjevima Ill Will, bas gitara (i negde glavni vokal) Vincent Price, gitara Juan of the Dead, prvi bek Sean E Sean, drugi bek Ice-ov sin Little Ice i jedan jedini, nepobedivi Ernie C na drugoj, tačnije glavnoj gitari, dočekan gromoglasnim ovacijama. Sve u svemu jedna surova afro-američko-kubanska posada. Kao što rekoh, usledila je ’’Manslaughter’’, tematski najdalja od onog što se očekuje od politički pismenog i socijalno angažovanog sastava kakvim smatram Body Count. Uvodna reč se ticala toga kako su muškarci danas ’’sisice’’ i nažalost akcentovala onaj mačo stav koji je česta pojava unutar rep supkulture. Da nije sve tako sivo i da je ovo više incident no pravilo pokazali su već sledećom pesmom ’’No Lives Matter’’. Njom su se vratili tamo gde im je mesto - u krug bendova koji znaju apostrofirati po određenu zajednicu, u ovom slučaju zajednicu Afromerikanaca u SAD-u, veoma relevantne društvene, pa i političke teme. Krenulo se sa Ice-ovim ’’Fuck rascism’’, a dalje se produžilo u stagediving, mosh pit i na kraju navijačko tapšanje, dlan o dlan.

foto: Nemanja Đorđević
Ice-T je odmah na početku nastupa naznačio da je u par navrata naišao na negativne reakcije povodom njihovog dolaska u Srbiju. Razlog je bio nedostatak publike, a njegova reakcija na to da ih je baš briga i da dolaze. Što se kvantiteta tiče, sigurno da nije bilo kao 1997. jer ni prepuna bašta beogradskog SKC-a nije u stanju da primi onoliko ljudi koliki su kapaciteti hale Pionir (gde su tada svirali), ali što se kvaliteta tiče, i te kako je mogla da parira. U masi je bilo dosta veterana koji su se kapiram i te 1997. godine našli na mestu BC zločina, tako da je i taj segment ispunjen. Takođe moram dodati da je atmosfera bila do te mere prijatna i drugarska, da se ni jedan incident nije mogao ni naslutiti, što je samo znak da su svi bili tamo radi dobre zabave i ne bi li videli svoje idole iz detinjstva ili mladosti. A evidentna je bila i još jedna kohezija, koja se oslikala u jedinstvu rap, metal, hardcore i punk pripadnika ovih supkultura. Jednostavno, dobro na više nivoa.

Najradosniji deo po moju malenkost je upravo sledio. Lagana gitarska razlaganja, pa onda basčina, zatim rokerski gitarski rif i eto je. Prva stvar koju sam ikada čuo od ovog sastava, istoimena – Body Count. Ne mogu da se setim da li je prvo bila preslušana sa Ice-ovog solo albuma, kultnog ’’O.G. Original Gangter’’ ili je baš u pitanju bio Body Count prvenac, no nije ni bitno u suštini. Ono što jeste, emocija je nabujala, a auditorijum horski zapevao, skoro pa celu pesmu. Nema stajanja. Ono što je za mene ’’Body Count’’ sa prvog, to je ’’Necessary Evil’’ sa drugog albuma. Onaj precarski rif sa početka numere je pravo instrumentalno remek-delo. Fanovi su većinom pauzirali tokom nje, ali sam ja zato pao u sevdah.

foto: Nemanja Đorđević
Ajmo dalje, a i dalje smo na početku devedesetih sa ’’Drive By’’ i ’’Voodoo’’ u istom cugu. Ice-T je beogradski mosh pit ocenio visokom devetkom, međutim, nakon ove dve numere ocena se popela na 11. Pesmi ’’Talk Shit, Get Shot’’ prethodilo je mini takmičenje u izboru za najmlađeg fana na svirci. Titulu je odnela devojčica od 9 godina, dok je njen otac dobio rispekt #2 za gest samog dovođenja ćerke na ovaj spektakl. U sledećem trenutku se Coco Austin, Ice-ova supruga, pojavila na prozoru zgrade SKC-a gde se nalazi bekstejdž, sa njihovom dvogodišnjom ćerkom. Vrlo sentimentalan momenat i veoma upečatljiv. Za sam kraj, kako Tracy Lauren Marrow reče – nova himna Srbije – ’’Cop Killer’’.


Pošto se koncert morao završiti u 23h, nije bilo vremena za pravi bis, te su Body Count izveli virtuelni bis, koji je, kako Ice-T kaže, njegov patent. Dakle, okrenuli su se publici leđima na par sekundi, mi bacili vrisak, oni se okrenuli nazad i raspalili ’’Institutionalized’’ od Suicidal Tendencies, u skraćenoj verziji doduše. Još dve pesme virtuelnog bisa su bile na programu - ’’Born Dead’’ i ’’This Is Why We Ride’’.


Sat i dvadeset minuta znoja, denziteta emocija, fenomenalne svirke i radosti u očima i srcu. Ono za čime ću ja konkretno žaliti jeste ’’Disorder’’. Ovu preradu The Exploited-a koju su Ice-T i Slayer zajedničkim snagama prepevali je jedna od mojih najomiljenijih pesama ikada, a možda i najbolji soundtrack na svetu. Više sreće idući put, opet nažalost.

Pet minuta je do jedanaest. Momci sakupljaju binsku opremu, dve velike Body Count zastave nastavljaju da lelulaju, ljudi se lagano razilaze, oni ostali pazare nešto sa distribucije benda i svi su srećni i puni utisaka. Iz bašte na ulicu izlaze metalci, pankeri, brojne poznate rep face (Mikri, Smoke, Bvana, Mlata, THCF...), mladi, stari i svi ujedinjeni u ljubavi prema muzičkom derivatu najpoznatijeg crossover rap metal sastava. Poslednji album Body Count-a je ’’krvi željan’’, a beogradska publika je svoju žudnju, a bogami i žeđ za dobim koncertom upravo sinoć, u mrtvi ponedeljak - 18. juna, utolila na najbolji mogući način. Nasmejana lica i on with the BODY COUNT! Dovoljno je.

Nemanja Mitrović Timočanin



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva