Spremajući ovu recenziju tako što sam tražio neke faktografske činjenice, došao sam do sasvim oprečnih rezultata u pogledu žanrovskog opredeljenja ovog benda što mi je na kraju i dokazalo moju već postavljenu teroriju da je nemoguće odrediti šta ROUGH SILK zaista sviraju. Da li je to kako jedni navode – prog metal, melodic rock ili power heavy metal. Da li je to progresivni rok ili AOR (Rok za odrasle)? 
Sve pomalo i sve odjednom sviraju ovi Nemci iz Hanovera koji će sledeće godine proslaviti 30-ogodišnjicu postojanja i rada. Deseti album benda sastavljenog od tri gospodina i jedne dame na bas gitari, donosi nam mešavinu svega i svačega, raznih žanrova i stilova, ali pre svega dobrih pesama. Pesama koje imaju glavu i rep, klasične strukture, dve strofe pa refren, pa opet. Većina stvari na albumu čudnog naziva „Progressive Oi! Pop“ su napisane u formi klasične pop pesme spremne da se puštaju na radio stanicama. To što urednici na radiju preferiraju drugačiji zvuk, njihov je problem. Ne znaju šta propuštaju.

Na ovoj ploči imamo nekoliko punokrvnih hitova – „Man With A Microphone“ sa izvrsnom podlogom „Hammond orgulja“, „Because Of You“, izvrsna pop pesma začinjena sjajnim solom na trubi!, „A Little Bit Of Bad Sounds Good To Me” koja je refren maznula od Poisonove “Talk Dirty To Me”, ali takve stvari me već odavno ne tangiraju, jer je sve originalno davno odsvirano. Velikim delom slušanja albuma uhvatićete sebe kako cupkate nogom ili ponavljate reči refrena. Kako već dolikuje bendovima koji imaju reč “progressive” kao referencu i ovde ćete prepoznati razne uticaje i posvete. Od Hammonda i roka sedamdesetih do “Knopflerovske gitare” u “The Law Of The Jungle”. Uticaj Scorpionsa je možda i veći nego što bih voleo, ali neću sakriti činjenicu da sam jedan period svog života slušao i Klausa Meine-a i ortake. Pamtim neke albume iz devedesetih gde su Rough Silk otvoreno “krali fore” od The Queen pa tako i na ovom disku imamo posvetu “Kraljici” u vidu pesme “In A Transcedentral Universe”.

Dakle, ovo je jedno prijatno iznenađenje od albuma, ali daleko je od savršenog. Mane su mu što je predugačak – 75 minuta, što gazda i pevač benda Ferdy Doernberg ima primetni nemački akcent u izgovoru engleskog. Mana je što su basistkinji Anke Sobek dali da otpeva glavni vokal u pesmi „Patience is a word I dont onderstand“, a ona je to odradila prilično loše. Ponegde pronalazim i prilično besmislene promene tempa čisto sa namerom da se bude progresivan po svaku cenu. Ipak, ovo je dobar album sa nekoliko odličnih pesama i šta još da vam kažem... Poslušajte ga!

Zoran Popnovakov