Volim ovakve albume. Slojevite (kao što kaže Nada Macura). Kao torta od nekoliko piškota, a između svake drugi fil. A ne mogu da se odlučim koji mi se fil najviše sviđa...

Dreadnought su četvorka iz Denvera u sastavu: Kelly Schilling (gitara, flauta, razni vokali), Jordan Clancy (bubnjevi, saksofon), Kevin Handlon (bas gitara, mandolina, tekstovi) i Lauren Vieira (klavijature, vokali). Postoje već pet godina, ovo im je treći album. Kako za sebe kažu, mešavina su Patty Smith i benda Wolves In The Throne Room, mada ja to nikako ne bih tako pojednostavio. Za ovaj album, opet, kažu da priča priču o životu i smrti, o evoluciji i mračnoj sudbini ljudske egzistencije.

Pedeset tri minuta, četiri pesme! Ali, svaka je tako koncipirana, napisana i aranžirana da se po nekoliko različitih pesama nalazi u svakoj. Mnogi će reći: „Rokenrol su tri akorda, sve ostalo je previše“. U nekoj situaciji ću se i složiti, ipak, ovo je album za višekratno slušanje, istraživanje i razotkrivanje...

Album počinje sa sedamneastominutnom „Vacant Sea“, lagano, gotovo nežno, ali klavijature i bubnjevi nam kasnije donose uragan. Mahom će vas podsetiti na Opeth, što nikako nije mana, sve dok vas saksofon ne odvuče u druge vode. „Within Chanting Waters“ je mešavina doom metala i Jeff-a Buckley-a, „To Luminous Scale“ je psihodelični progresivni rok, dok je „A Drifting Reign“ većim delom agresivni black metal koji prelazi u post rock da bi se završi ženskim a capella glasovima. Puko nabrajanje žanrova vam neće apsolutno ništa značiti dok ne preslušate ovaj album bar nekoliko puta. A kartaškim rečnikom novi Dreadnought je „pod mus“ !

Zoran Popnovakov