Celestial Bridge je tročlani post-metal bend iz Beograda koji su Filip Žarković i Marijo Vratarić još 2014. godine zamislili kao sastav koji je trebalo da čine četiri člana i, samim tim, četiri instrumenta: dve gitare, bas gitara i bubanj. Nakon već par napisanih pesama, krenuli su u potragu za nedostajućim karikama. Posle izvesnog vremena pridružio im se Predrag Mitrović (bubanj) i doprineo odluci koja se ispostavila presudnom za današnji karakter benda. Bubanj, gitara i bas - to je sve što je neophodno ovoj trojci da iskažu svoje viđenje muzike. Kad je reč o samoj muzici, ona se ne može opisati svrstavanjem u jedan pravac, kao što je post-metal.
Melodije i rifovi umeju dosta da variraju, od filmske muzike do post-rocka, stonera pa i doom metala, u ozbir dolazi sve što u trenutku pisanja ili „jamovanja“ ostavi jaku impresiju na članove benda. Takva je i sama zamisao benda – ovi momci stvaraju i interpretiraju ono što im se dopada.
Jedna od ideja benda je da se lirički i muzički okrenu prirodi i postojanju, kako na Zemlji tako i izvan njenih granica, što je i očigledno iz naziva benda „Celestial Bridge“ i prvog singla „Approaching a Black Hole“.


Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?
Idejno, bend je nastao još 2014. ali je konačnu formu dobio 2016. godine, dolaskom bubnjara, jer smo pre toga bubnjeve kucali na računaru. Već posle prve probe sa Pekom shvatili smo da smo na istoj talasnoj dužini i da je to to. Kao što nama bend i muzika koju pravimo dolazi iz celog bića, mislimo da će i slušalac, ako mu se svidi to što čuje, osetiti ono što smo mi osećali u toku procesa stvaranja i samog izvođenja pesama.

Motivi i filozofija benda...
Nema tu nekog posebnog motiva osim zadovoljstva koje je i podstaklo nazovi-filozofiju: „Nama se sviđa… AAAAA!!!“
Najvažnije nam je da mi uživamo u tome što radimo i da to prenesemo na odgovarajući način. Kada se to svidi slušaocima, to je veoma dobar podsticaj za nas da nastavimo tako i ubuduće.

U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Prvobitna zamisao je bila da prenesemo osećanja pojedinca u današnjem okruženju, ali smo shvatili da je to kako se pojedinac oseća beznačajno na nivou toga da je svet kom živimo samo jedan od mnogih i da smo beznačajni, mali i nesvesni univerzuma koji nas okružuje. Još ako se na to doda ideja o beskonačnom multiverzumu...
Osećaj koji imamo dok se „bacakamo“ po studijskim probama je nezamenljiv. To je jednostavno nešto što ne može da ne ispuni dan i ne „napuni baterije“ za realan zivot.

Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
U početku nam je bilo neshvatljivo to „kako?“, dok nismo oformili bend kakav danas imamo.
Sad je to bratski bend i, i pored obaveza koje imamo - posao, fakultet, porodica – nemamo poteškoća da se nađemo i „opalimo“ po instrumentima.

Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Pa recimo da bi najveći problem bio vreme. Uvek je malo vremena, i na probi, i na druženju van probe, nešto što bismo hteli da ide brže, a ne može, ideje koje imamo, a koje ne mogu da se konkretizuju za određeni vremenski interval i slično. Sve druge nesuglasice, rasprave, itd, ako ih ima, više su konstruktivne prirode nego što predstavljaju problem.

Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Moglo bi se reći da je muzika koju stvaramo univerzalna, i za kad ste sami kod kuće, i za svirku u prepunom klubu, i za vožnju kolima po kraju ili dug put kroz prirodu. U stvari je sve stvar izbora, kad god i gde god - ''it is up to you''.