Taboo: Pričanje sa mrtvima i telepatski incest (kratak osvrt na prvu sezonu serije)
Helly Cherry
„Oprosti mi, oče, jer zaista sam zgriješio“,
izgovara Džejms Kezaja Dilejni (Tom Hardi) pognut iznad očevog leša dok
se ostaci londonske kiše kotrljaju preko pokojnikovog lica. Bludni sin se
vratio iz izgnanstva a sa njim i afričke utvare spremne da unesu pometnju u
ionako haotičan i sumračan London. Paradoksalno sopstvenom imenu, serija je
bila tema mnogih razgovora i polemika, što prije same premijere, što nakon
emitovanja prvih kadrova, a poznavaci lika i djela Toma Hardija znali su da
mogu očekivati odličnu izvedbu od strane ovog glumca. Međutim, ono što je
dodatno interesantno jeste činjenica da je Hardi i idejni tvorac serije,
zajedno sa svojim ocem i Stivenom Najtom.
Autor, producent i glavni glumac – krupan zalogaj za zažvakati. Možda je baš to
i razlog zbog čega je „Taboo“, u svojoj ogoljenoj suštini, priča o samo jednom liku i jednoj sudbini.
*SLIJEDI
NEKOLIKO (SOFTKOR) SPOJLERA*
Radnje
smještene u Londonu iz prve polovine
19 vijeka, „Taboo“ je, paralelno svom glavnom liku, mješavina istorije i
fikcije, činjenice i magije, londonskih ulica i afričkih divljina. Nakon očeve
smrti Džejms nasljeđuje ono što se na prvi pogled čini beskorisnim – parče
zemlje na teritoriji Sjeverne Amerike. Međutim, ispostaviće se da je ova
teritorija ipak od ogromnog strateškog značaja, jer je ključna u pregovorima
pri određivanju kanadsko-američke granice. Upravo zbog ključne važnosti ovog
opskurnog komada zemlje Džejms postaje meta, ne samo Amerikancima, nego i
Englezima koji žele da se na bilo koji način domognu ove goleme prednosti.
Ipak, Džejms je pokupio par trikova tokom svog višegodišnjeg boravka u Africi i
ubrzo se dokazuje kao dostojan protivnik u ovoj igri mačke i miša.
Provlačeći
se prljavim, zapuštenim sokacima Londonskog naličja gledalac već sa prvim
kadrovima postaje hipnotički uvučen u političku intrigu. Nošena strujom
sifilitično-koleričnog ambijenta koji posmatrače konstantno podsjeća na bolest,
serija samo u rijetkim momentima zaboravlja da probudi stihijsko gnušanje prema
uvijek prisutnom lajtmotivu bolesti i prljavštine, ideji koja je sveprisutna i sveobuhvatna.
Izopačenosti su prisutne na svim nivoima – od blatnjavih obala Temze koja
sakriva bezbrojne leševe, do grotesknog prikaza monarhije. Bolest prati i našeg
glavnog junaka kojeg stalno podjećaju da je mentalno nestabilan iako priroda te
nestabilnosti ostaje nedokučiva. Izopačenom je prikazan i Džejmosv odnos sa
polusestrom. Njih dvoje oštro odudaraju od sredine u koju su bačeni i, uprkos
modernoj odjeći koju nose, lako odaju utisak uljeza u savremenoj scenografiji,
stranaca u ovom modernizovanom postojanju. Džejms i Zilfa (Una Čaplin) su
dvije divlje životinje sa cilindrom i korsetom, „dvije polovine iste osobe“
kako sami kažu. Ona je jedina koja u njemu ne vidi izopačenosti tako lako
vidljive drugima, jer i sama zna da je ista kao on. Upravo ovakva povezanost
postaje temelj njihovog odnosa koji od početka poprima karakteristike onog
ljubavnog, pogrešnog i prokletog, okončanog njenim skakanjem sa mosta onog
momenta kad je odbačena.
Serija uspješno stavlja na probu termin divljaštva. Dok je Dilejni taj koji je konstantno optuživan za nečovječansko ponašanje (što je u mnogim slučajevima opravdano), ni njegovim „civilizovanim“ suparnicima ne manjka životinjske krvoločnosti koja je samo kulturnije upakovana. Stjuart Strejndž (Džonatan Prajs), poglavar East India Kompanije, ne ustručava se ilegalne prodaje robova i zataškivanja smrti preko dvjesto nevinih duša. Njegovi podanici ubijaju dijete i namještaju zločin Džejmsu, a ne prezaju ni od srednjevijekovnih tehnika mučenja sve sa ciljem dostizanja ličnih ciljeva. „Taboo“ suptilno ali vješto preispituje ideju čovjekove animalne prirode koje ga ne napušta ni onda kada se on okruži zgradama, odijelom, tehnologijom i napretkom.
Serija uspješno stavlja na probu termin divljaštva. Dok je Dilejni taj koji je konstantno optuživan za nečovječansko ponašanje (što je u mnogim slučajevima opravdano), ni njegovim „civilizovanim“ suparnicima ne manjka životinjske krvoločnosti koja je samo kulturnije upakovana. Stjuart Strejndž (Džonatan Prajs), poglavar East India Kompanije, ne ustručava se ilegalne prodaje robova i zataškivanja smrti preko dvjesto nevinih duša. Njegovi podanici ubijaju dijete i namještaju zločin Džejmsu, a ne prezaju ni od srednjevijekovnih tehnika mučenja sve sa ciljem dostizanja ličnih ciljeva. „Taboo“ suptilno ali vješto preispituje ideju čovjekove animalne prirode koje ga ne napušta ni onda kada se on okruži zgradama, odijelom, tehnologijom i napretkom.
Vratimo
se tvrdnji iz prvog paragrafa da je, na kraju svih krajeva, „Taboo“ priča o
jednom čovjeku i jednoj sudbini. Ovo je ujedno u najjača strana ali i najveća
mana serije. Tom Hardi zna da igra autsajdera, grubijana koji vješto skriva
osjetljivu stranu, a ni ovo ostvarenje nije izuzetak od tog pravila. Hardi,
poput Atlasa, nosi na svojim plećima težinu čitave serije – njegov hipnotički
prikaz glavnog lika je za svaku pohvalu, do krajnje mjere uvjerljiv, skoro
opipljiv. Dilejni je siže svih uloga koje je Hardi imao prethodnih godina –
destilat namrgođene mačo energije koja veoma lako može da baci u sjenu sve oko
sebe, postajući fokus svačije pažnje. On lako dočarava osobu koja je prošla
sito i rešeto. U njegovim pokretima, manirima, izrazima lica i govoru
nesumnjivo je prikazan teret koji je Džejms ponio iz Afrike. Odmah se stiče
utisak duboko napaćene osobe debele kože, lika kojeg krase vidljivi ali i oni
manje vidljivi ožiljci. Gledalac sve vrijeme prati samo jednog lika – Džejmsa,
i iako je njegova priča od starta interesantna, ona je usamljena, bez grananja.
Likovi koji srećemo su samo dio scenografije, jednodimenzionalne marionete tako
suprotne glavnom junaku. „I have a use
for you“ ponavlja Džejms prilikom obraćanja svima njima, dodatno
potvrđujući da su oni samo oruđe za dosezanje cilja i izgradnju njegove priče.
Njega ne interesuju njihovi životi, a slično osjećanje pasivno doživljavaju i
gledaoci. Ono što seriji fali jeste širina, uvođenje drugih linija fabule koje
mogu, ali i ne moraju da se dovode u korelaciju sa glavnim likom i njegovom
sudbinom. Uvijek je lijepo upoznati i druge likove, njihove vrline i mane, ali
kao individue nezavisne od glavnog junaka. U slučaju „Taboo-a“ to je skoro pa nemoguće,
jer se svi ostali likovi prosmatraju kroz prizmu Džejmsa Kezaje Dilejnija.
Serija
je svakako uspješno uvukla gledaoce u vrtlog sopstvene intrige. Džejms i
njegovi suputnici su u posljednjoj epizodi napustili zagušljivi London i
otisnuli se prema Novom kontinentu, simbolično mijenjajući zastavu Velike
Britanije Američkom. Radnja će, izgleda, u drugoj sezoni biti premještena
dominantno u okruženje suprotno onom iz prve što otvara vrata za mnoge
mogućnosti. Nadamo se da ćemo uspjeti zaviriti ispod tabua pod imenom Džejms
Dilejni, i da ćemo otkriti više o njegovoj prošlosti i afričkoj magiji kojom
nas zadirkuje već od prve epizode, ali da ćemo gledati i ostale likove kako
postaju kompleksniji bačeni u ovaj novi scenario. Potencijal je ogroman, poput
Atlantika koji nas razdvaja od narednh avantura.
Ingvar L