„Oprosti mi, oče, jer zaista sam zgriješio“, izgovara Džejms Kezaja Dilejni (Tom Hardi) pognut iznad očevog leša dok se ostaci londonske kiše kotrljaju preko pokojnikovog lica. Bludni sin se vratio iz izgnanstva a sa njim i afričke utvare spremne da unesu pometnju u ionako haotičan i sumračan London. Paradoksalno sopstvenom imenu, serija je bila tema mnogih razgovora i polemika, što prije same premijere, što nakon emitovanja prvih kadrova, a poznavaci lika i djela Toma Hardija znali su da mogu očekivati odličnu izvedbu od strane ovog glumca. Međutim, ono što je dodatno interesantno jeste činjenica da je Hardi i idejni tvorac serije, zajedno sa svojim ocem i Stivenom Najtom. Autor, producent i glavni glumac – krupan zalogaj za zažvakati. Možda je baš to i razlog zbog čega je „Taboo“, u svojoj ogoljenoj suštini, priča o samo jednom liku i jednoj sudbini. 


*SLIJEDI NEKOLIKO (SOFTKOR) SPOJLERA*
Radnje smještene u Londonu iz prve polovine 19 vijeka, „Taboo“ je, paralelno svom glavnom liku, mješavina istorije i fikcije, činjenice i magije, londonskih ulica i afričkih divljina. Nakon očeve smrti Džejms nasljeđuje ono što se na prvi pogled čini beskorisnim – parče zemlje na teritoriji Sjeverne Amerike. Međutim, ispostaviće se da je ova teritorija ipak od ogromnog strateškog značaja, jer je ključna u pregovorima pri određivanju kanadsko-američke granice. Upravo zbog ključne važnosti ovog opskurnog komada zemlje Džejms postaje meta, ne samo Amerikancima, nego i Englezima koji žele da se na bilo koji način domognu ove goleme prednosti. Ipak, Džejms je pokupio par trikova tokom svog višegodišnjeg boravka u Africi i ubrzo se dokazuje kao dostojan protivnik u ovoj igri mačke i miša.
 
Provlačeći se prljavim, zapuštenim sokacima Londonskog naličja gledalac već sa prvim kadrovima postaje hipnotički uvučen u političku intrigu. Nošena strujom sifilitično-koleričnog ambijenta koji posmatrače konstantno podsjeća na bolest, serija samo u rijetkim momentima zaboravlja da probudi stihijsko gnušanje prema uvijek prisutnom lajtmotivu bolesti i prljavštine, ideji koja je sveprisutna i sveobuhvatna. Izopačenosti su prisutne na svim nivoima – od blatnjavih obala Temze koja sakriva bezbrojne leševe, do grotesknog prikaza monarhije. Bolest prati i našeg glavnog junaka kojeg stalno podjećaju da je mentalno nestabilan iako priroda te nestabilnosti ostaje nedokučiva. Izopačenom je prikazan i Džejmosv odnos sa polusestrom. Njih dvoje oštro odudaraju od sredine u koju su bačeni i, uprkos modernoj odjeći koju nose, lako odaju utisak uljeza u savremenoj scenografiji, stranaca u ovom modernizovanom postojanju. Džejms i Zilfa (Una Čaplin) su dvije divlje životinje sa cilindrom i korsetom, „dvije polovine iste osobe“ kako sami kažu. Ona je jedina koja u njemu ne vidi izopačenosti tako lako vidljive drugima, jer i sama zna da je ista kao on. Upravo ovakva povezanost postaje temelj njihovog odnosa koji od početka poprima karakteristike onog ljubavnog, pogrešnog i prokletog, okončanog njenim skakanjem sa mosta onog momenta kad je odbačena.

Serija uspješno stavlja na probu termin divljaštva. Dok je Dilejni taj koji je konstantno optuživan za nečovječansko ponašanje (što je u mnogim slučajevima opravdano), ni njegovim „civilizovanim“ suparnicima ne manjka životinjske krvoločnosti koja je samo kulturnije upakovana. Stjuart Strejndž (Džonatan Prajs), poglavar East India Kompanije, ne ustručava se ilegalne prodaje robova i zataškivanja smrti preko dvjesto nevinih duša. Njegovi podanici ubijaju dijete i namještaju zločin Džejmsu, a ne prezaju ni od srednjevijekovnih tehnika mučenja sve sa ciljem dostizanja ličnih ciljeva. „Taboo“ suptilno ali vješto preispituje ideju čovjekove animalne prirode koje ga ne napušta ni onda kada se on okruži zgradama, odijelom, tehnologijom i napretkom.


Vratimo se tvrdnji iz prvog paragrafa da je, na kraju svih krajeva, „Taboo“ priča o jednom čovjeku i jednoj sudbini. Ovo je ujedno u najjača strana ali i najveća mana serije. Tom Hardi zna da igra autsajdera, grubijana koji vješto skriva osjetljivu stranu, a ni ovo ostvarenje nije izuzetak od tog pravila. Hardi, poput Atlasa, nosi na svojim plećima težinu čitave serije – njegov hipnotički prikaz glavnog lika je za svaku pohvalu, do krajnje mjere uvjerljiv, skoro opipljiv. Dilejni je siže svih uloga koje je Hardi imao prethodnih godina – destilat namrgođene mačo energije koja veoma lako može da baci u sjenu sve oko sebe, postajući fokus svačije pažnje. On lako dočarava osobu koja je prošla sito i rešeto. U njegovim pokretima, manirima, izrazima lica i govoru nesumnjivo je prikazan teret koji je Džejms ponio iz Afrike. Odmah se stiče utisak duboko napaćene osobe debele kože, lika kojeg krase vidljivi ali i oni manje vidljivi ožiljci. Gledalac sve vrijeme prati samo jednog lika – Džejmsa, i iako je njegova priča od starta interesantna, ona je usamljena, bez grananja. Likovi koji srećemo su samo dio scenografije, jednodimenzionalne marionete tako suprotne glavnom junaku. „I have a use for you“ ponavlja Džejms prilikom obraćanja svima njima, dodatno potvrđujući da su oni samo oruđe za dosezanje cilja i izgradnju njegove priče. Njega ne interesuju njihovi životi, a slično osjećanje pasivno doživljavaju i gledaoci. Ono što seriji fali jeste širina, uvođenje drugih linija fabule koje mogu, ali i ne moraju da se dovode u korelaciju sa glavnim likom i njegovom sudbinom. Uvijek je lijepo upoznati i druge likove, njihove vrline i mane, ali kao individue nezavisne od glavnog junaka. U slučaju „Taboo-a“ to je skoro pa nemoguće, jer se svi ostali likovi prosmatraju kroz prizmu Džejmsa Kezaje Dilejnija.

Serija je svakako uspješno uvukla gledaoce u vrtlog sopstvene intrige. Džejms i njegovi suputnici su u posljednjoj epizodi napustili zagušljivi London i otisnuli se prema Novom kontinentu, simbolično mijenjajući zastavu Velike Britanije Američkom. Radnja će, izgleda, u drugoj sezoni biti premještena dominantno u okruženje suprotno onom iz prve što otvara vrata za mnoge mogućnosti. Nadamo se da ćemo uspjeti zaviriti ispod tabua pod imenom Džejms Dilejni, i da ćemo otkriti više o njegovoj prošlosti i afričkoj magiji kojom nas zadirkuje već od prve epizode, ali da ćemo gledati i ostale likove kako postaju kompleksniji bačeni u ovaj novi scenario. Potencijal je ogroman, poput Atlantika koji nas razdvaja od narednh avantura. 

Ingvar L