Prikaz zbirke Zvonimira Grozdića "Nuspojave"

Ono što redovno čitam i uz šta odmaram dušu jeste poezija. Ne mora nužno biti nešto "klasično" u pitanju, Hajne, Popa, Dis ili Novalis (oni mi prvi padaju na pamet kao omiljeni), draže mi je kada znam da ima još saboraca-pesnika koji drže do svoje autentične forme i svoje "spike".

Zvonimir Grozdić je jedan od njih, koji nenametljivo neguje vrstu narativnog pripovedanja u pesmama, krajnje slobodarski konstruisanog (ali uz formu koje se drži), ne bakće se mnogo rimom (ili skoro uopšte da je i nema), ali se oslanja na životne prilike i pretače ih u ironično-humoreskne pričice sa često neočekivanim, pa i uvrnutim krajem - meni kao gutaču poezije ništa neobično, vrlo poželjno, ali bi nekome ko i nije toliko zagrižen za ovu lepu umetnost verovatno bilo interesantno pročitati kako to jedan porodični čovek doživljava katarzu kroz poeziju.

Ja sam već pisao o njegovoj poeziji, i činilo se kao da sam poluzainteresovan (barem sad kad ponovo pročitam te retke). Međutim, stvar je u tome što sam previše akademski pristupio materiji koja ne dozvoljava takav pristup, niti je traži. Da ovo ne bih pretvorio u sopstvenu apologiju, red je da vam predstavim zbirku pod nazivom Nuspojave.

Ono što sam prvo primetio jesu fenomenalne ilustracije koje prate podjednako fantastične poeme. Jednostavno, uživanje je čitati knjige podjednako opremljene slikama i poetskim slikama, koje zajedno idu ruku pod ruku.
O samoj Grozdićevoj poeziji neću mnogo govoriti, jer se poezija doživljava, proživljava iznutra. Ono što sam primetio jeste segmentiranje i tematski podnaslovi koji jasno ukazuju da je koncept jedna od bitnih stavki u stvaranju toka jedne zbirke pesama. Nuspojava u ovom slučaju ili ne, čitaocu se daje mogućnost da na svoju ruku švrlja po zbirci ili jednostavno prati utabane staze, sa pokojom baricom iznenađenja.
Stil i tematika pesama ne odskače od autorovog opusa, životne prilike i neprilike, ironične humoreskne situacije, ima tu i polu-romantičnih momenata, drske kritike političkih baljezgarija koje proživljavaju naše države i naravno montipajtonovski obrti na kraju svake poeme. Dobro, ne baš svake. Posebno mi se dopada maltretman "Fejsbuk dušebrižnika", koji su prava slika ljigavštine i licemerstva - za to mu aplaudiram.

Dosta akademisanja. Ja sam uživao, pogotovo što sam zadivljen celokupnim konceptom zbirke, ne mogu nabrojiti omiljene pesme, ali ću ipak izdvojiti jednu, koja mi se čini merodavnom i savršenim opisom onoga kako ja doživljavam autora (nadam se da mi neće zameriti):

Borealne šume

čudno, znaš...
sanjao sam
kako obaramo stoljetna stabla
i kako pohlepno žvačemo
nekakvu sušenu ribu

nasmiješeni...
zbog votke koja nas je grijala
u borealnim šumama

ah... sad još ločeš i u snu
rekla si nezainteresirano
miješajući gulaš da ne zagori

Pretpostavljam da njegova žena čita ove retke i smeje se kao luda. A možda se ponekad i zamisli, znam to iz ličnog iskustva.

Sve u svemu, pred sobom imate ozbiljan materijal, i odličnog pesnika, što se mene lično tiče, jedva čekam sledeću zbirku. Dotle uživajte u neželjenim efektima dobre poezije.

Desya Lovorov