Kada se prošle godine pojavio singl „Lords of Summer“, nisam bio preterano oduševljen. Posle „Death Magnetic“ sam očekivao da nastave u sličnom maniru, a ne da pokušavaju da ožive svoj stari trešerski zvuk. Isto tako, šest godina neizbacivanja novog materijala nije trebalo prekidati objavljivanjem singla osrednjeg kvaliteta. I onda, najava novog singla „Hardwired“ koji iako je podelio publiku, ipak je nailazio mahom na hvalospeve. Ni ta pesma me nije oduševila jer mi je delovala kao još jedan pokušaj da se bend vrati starom zvuku, i to ne baš zanimljiv pokušaj. Nisam gajio nikakva očekivanja, što se pokazalo kao dobra odluka.


Odličan potez benda je objavljivanje još dva singla u relativno kratkom roku: „Moth Into Flame“ i „Atlas, Rise“. Iako su obe pesme odlične, prva me je oduševila. Mnogo bolja i konkretnija od „Hardwired“, nenametljiva pre svega, lišena jurenja za onim što je trenutno aktuelno. Sa druge strane, „Atlas, Rise“ bi se odlično uklopila uz „Beyond Magnetic“, mini album koji sačinjavaju četiri nesikorišćene pesme sa prethodnog izdanja. Zaista deluje kao da je nastajala u tom periodu, što nikako nije otežavajuća okolnost. Naprotiv – bendu je bio preko potreban novi identitet, žestoko uzdrman albumom „St. Anger“ (mnogi bi rekli i „Load/Reload“ dvojcem), a „Death Magnetic“ im je to omogućio. A, onda...

Zahvaljujući blagodetima interneta, mp3 visokog kvaliteta se pojavio po torrent i file sharing sajtovima, te je „Hardwired... to Self-Destruct“ imao premijeru pre premijere. Već posle prvog slušanja sam imao zaključak koji su mi naredna dva preslušavanja samo potvrdila: novi album je nešto kao „Load & Reload“ u „Death Magnetic“ ruhu, samo sa dužim pesmama. To „samo“ je najveći problem od svega, jer članovi benda kao da nisu ništa naučili od 2003. godine, a to je prosta stvar: apsolutno nije potrebno produžavati pesmu pošto-poto i time je razvodnjavati. I na prethodna dva „Magnetica“ su imali taj problem: neke numere su bile duže više nego što treba, taman toliko da počne da se gubi nit. Jasno je da su ti „mini epovi“ bili zaštitni znak na prva četiri albuma, ali to je bilo tada, bili su svežiji i nisu imali potrebu da pokušavaju da budu „dobra, stara Metalika“ kao što sada pokušavaju. No, ruku na srce, dok god umeju da naprave barem jedan rif koji raspameti slušaoca – dobro je.

Dakle, prva tri singla su opravdala očekivanje. A, šta je sa ostatkom albuma? Pa, i dalje sam podeljen oko nekih pesama. „Now That We're Dead“ i „Dream No More“ su nagoveštaj toga kako bi, na primer, „Slither“ sa „Reloada“ danas zvučao. Obe numere imaju taj mračnjački hard rock šmek koji je krasio muziku benda sredinom devedesetih. Možda mi se baš zbog toga i sviđaju, jer daju na znanje ljudima da su i tada, pre 20 godina, snimili „metaliziranija“ izdanja, ali im je trip bio da rade to što su radili. Moglo im se, realno. Samo poslušajte osnovne rifove, nosioce, solaže, harmonije, način pevanja – sve nabrojano govori da je to i dalje isti bend koji nije želeo da napravi drugi deo „Crnog albuma“.

U jednom komentaru sam napisao da je „Halo On Fire“ nesuđeni „Unforgiven IV“ i da bi mogao da se bez ikakvog problema nađe kao naslovna numera nekog filma iz serijala o „Džejmsu Bondu“. Da je upola kraća, tvrdim da bi mogla da bude zvučni nosilac bilo kog holivudskog blokbastera. Istina je da je „Halo On Fire“ mnogo sličnija pesmi „The Day That Never Comes“, te deluje kao da se tematski nadovezuje na nju. To nije loše, daleko od toga, ali je 8 i kusur minuta stvarno previše – barem 90 sekundi je toliko razvodnjilo ovu numeru i oduzelo joj efektnost. Ipak, moram priznati da je odlična za zatvaranje prvog dela albuma.

Drugi deo (disk broj 2) otvara „Confusion“ koja je na mene ostavila utisak kao da je dete pesama „The Outlaw Torn“ i „Judas Kiss“. Konfuzno, zar ne? Deluje kao da je nekoliko dobrih, neiskorišćenih rifova i solidnih solažica koji su se vukli tokom snimanja sakupljeno i sklopljeno, čisto da se ne bace. Nije loša numera, ali sasvim sigurno nije ni vanserijska. Posle nje ide „Manunkind“ iliti „produženi Poor Twisted Me za 21. vek“. Definitivno najslabija pesma na albumu – ništa više do najobičnijeg filera. OK da se nalazi na „b“ strani nekog singla, ali ovako...

„Here Comes Revenge“ je trešerskije naličje „Thorn Within-a“ i ništa sem toga. Solidna pesma, dva i po do tri minuta duža nego što bi trebalo da bude. „Am I Savage?“ je takođe jedna od onih pesama koje su tu samo da popune prostor na disku. Nije loša, čak me je u jednom trenutku asocirala na „Megadeth“, ali to svakako nije bilo dovoljno da popravi utisak. „Murder One“ je nešto kao varijacija prethodne numere, niti bolja, niti lošija – još jedan filer. Razočaranje ponuđenim na drugom disku je izvukla „Spit Out the Bones“. Ako je „Metallica“ nešto umela, to je onda efikasno zatvaranje albuma - čak i „St. Anger“ ima predobru pesmu na samom kraju („All Within My Hands“). Majstori su majstori, nema šta. Volim kada se na kraju izdanja nađe pesma koja nešto znači, koja ima posebnu energiju, ispunjenu silinom i tihim besom. Ne može jedan plus anulirati nekoliko minusa, ali može pružiti odgovarajuću utehu.

Sem toga što su neke pesme nepotrebno preduge, drugi najveći problem albuma je što na njemu ima previše numera. Da ih je četiri ili pet manje, ovo bi bilo odlično izdanje. Ovako je samo zagušeno viškom muzike u kojoj između početka i kraja ima previše lutanja. Pretpostavljam da je bend imao nameru da ispoštuje fanove sa dosta novog materijala - pored verzije sa dva diska, postoji i ona sa trećim, na kome će se naći „Lords of Summer“, tri obrade i nekoliko pesama snimljenih uživo. To možda i nije najbolje rešenje, ali je njima svakako najisplativije.

Ako zanemarim pesme koje nisu ostavile poseban utisak na mene, slobodno mogu reći da Džejms i kompanija još uvek nisu za staro gvožđe. Produkcija je na nivou, ideja je pregršt, kao i dobrih rifova i solaža. Vokali su takođe solidni, iako je itekako bilo „škripavih“ trenutaka. Sve u svemu, veoma mi je drago što ekipa i dalje gura i što je sposobna da objavi dobar materijal, čak iako im zalomi po koja slabija numera. Kranja ocena: 7/10.

Antonio Jovanović