Postoje tako debeli, duboki i čvrsti razlozi zašto Pamuk stoji, možda i usamljen, na pijedestalu današnje svetske književnosti. Poželjno je, ne i neophodno, čitati ga detaljno i polako, da biste razumeli debljinu, dubinu i čvrstoću argumenata koji jednog atipičnog autora za vreme u kojem piše drže na vrhu tog nevelikog svetskog brda. A sa tog je vrha, kao i svaki monarh i vladalac najvišeg od svih pogleda, u ovom trenutku mogao da radi šta god je hteo. Ovenčan velikim, još većim i najvećim nagradama, popularan i priznat dovoljno da više ne mora da brine ni o čemu, znao je, morao je da zna, da šta god do kraja života pisao, na korici  knjige stajaće nobelov i još neki slični pečati, i prodavaće se, i hvaliće se, valjalo, ne valjalo. Mogao je, na primer, laganim ritmom niz vetar masa pustiti bilo kakav kratak i dinamičan roman, pun velikih rečenica za uzdisanje i citiranje, i uživati u svojoj slavi. Ili recimo izdati knjigu zapisa o stanju današnje svetske botanike. Šta god. Ali ne, šta je gospodin odlučio i u delo sproveo. Nestao je na šest godina, i vratio se sa  šeststostraničnom pričom o istanbulskom uličnom prodavcu boze i kiselog mleka, njegovom životu, njegovoj ljubavi, njegovoj porodici i životu grada u koji se doselio i gledao ga kako narasta i kako u njemu stasaju njegova deca. Ulični prodavac boze. Baš tako. Anoniman, dosadan, tako običan, neshvatljivo običan junak, ni po čemu izdvojen izuzev po tom sopstvenom osećaju da u njemu čuči taj čudan osećaj, onaj koji zapravo svi imamo, onaj koji nas ipak drži različite jedne od drugih i kojeg je Pamuk stavio u naslov, zajedno sa prelepo osmišljenom naslovnicom.

Koliko hrabro, drsko, i fantastično, rekao bih. Ovako koncipirati svoj sledeći veliki roman. Izbaciti iz njega i poslednji dašak tenzije, drame, dinamike, bilo čega što daje jači ritam. Pisati tako polako, tako nepodnošljivo polako, tako vrišteći lagano, kao da se apsolutno nigde ne žuri, kao da se nema gde stići, zato što stranica knjige uvek ima dovoljno, ako ima priče, a i priče ima ako se oslobodite stega potrebe da priča bude drugačija, neobična ili važna i ako ste svesni koliko dobro možete da pišete. Tako je napisao ovu priču. Slobodan od svega nepotrebnog, bezobrazan do nivoa da ovakvu knjigu posveti ovakvom junaku.

Ruski su autori, valjda, možda i neki drugi, započeli tu, nimalo jednostavnu modu pisanja dugačkih, dovljno dugačkih i predugačkih romana, obavezno porodičnih drama, po mogućstvu naglašeno tragičnih, onih u kojima ima mesta za obradu grandioznih ljudskih tema, religioznih, psiholoških, političkih, svih mogućih. Ruski su, a i neki drugi autori, zaista ispisali velike i fantastične romane i digli standarde toliko visoko, tako da je svaki živi pisac kojeg smo doživljavali kao potencijalno važnog, morao da u svoju kolekciju stavi takvu knjigu, da proba da ispiše svoj veliki, debeli porodični roman, nijedan nije odoleo, nikako, prezanimljiv je izazov. Nijedan nije odoleo, ali je malo koji to uradio ovako.

Ovako odmereno, pažljivo i usporeno, po gore opisanim standardima ali na svoj način, bez tragedije, bez komedije, bez važnih dijaloga, bez još važnijih monologa, NE. Rast i razvoj velikog grada, i u njemu porodica, mali ljudi i njihove ljubavi i njihovi običaji i njihove male lepe misli i njihove muke i njihovi mali veliki životi. I ulični prodavac boze i čudan osećaj u njemu.
Tako ljudska i životna knjiga, savršeno dostojanstveno ljudska i životna, dosadno ljudska i životna. Tako predivno topla i predivno neobična u svoj svojoj običnosti.

Marko Gaić