Košmarni ambis i njegova ljepota (recenzija albuma Abyss, Chelsea Wolfe)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Ne pamtim da sam neki album iščekivao kao Abyss, peto studijsko ostvarenje kalifornijske kantautorke Chelsea Wolfe. Ova talentovana žena me kupila prije koju godinu kada sam slučajno nabasao na njen drugi album – Apokalypsis iz 2011. Na njemu se vješto poigravala senzibilitetom i atmosferom koja mi savršeno odgovara, objedinjavajući jednostavnost muzike i glasa koji mami na slušanje. Uvrnut spoj noise, folk i doom zvuka, Apokalypsis je predstavljao jedan veliki šok za moj tadašnji muzički ukus, ostavljajući me da se pitam zbog čega mi se uopšte dopao? Proći će 2-3 godine nakon što Chelsea objavi naredno ostvarenje – Pain is Beauty, a sjeme posijano Apokalypsisom niklo je u potpunu fasciniranost i ljubav. Sa Pain is Beauty Chelsea je u mojim očima dosegla vrh svog kreativnog zamaha, ubijedio sam sebe da posle njega može samo stvarati razvodnjene kopije. Zbog toga, ma koliko iščekivao Abyss, istovremeno sam i strahovao zbog velikih očekivanja i razočarenja koja ona sa sobom nose. Srećom, Chelsea me još jednom iznenadila i obradovala – Abyss je opravdao čekanje i, prema mišljenju mnogih, prevazišao Pain is Beauty.

Prva objavljena numera sa albuma – Iron Moon, predstavljao je pravi teaser; gromki početak pun zvučne agresivnosti natjerao je slušaoce da pomisle kako će Abyss biti metal album što je, prateći njen razvoj, bilo i za očekivati. Chelsea, iako samo ovlaš dodiruje metal žanr, ima mnogo fanova među metalcima, tako da je Iron Moon bio dobrodošao osvježavajući talas. U potpunom kontrastu sa muzičkom podlogom, glas je tokom skoro cijele pjesme jedva jači od šapata. Slušalac stiče osjećaj da je vokal u zavadi sa instrumentalom sve do momenta savršene simbioze u refrenima. Carrion Flowers, drugi ovjavljeni singl, kao da se savršeno nadovezuje na Pain is Beauty; pjesma je dosta slična nekim naslovima sa prethodnog albuma, sa sobom nosi slično osjećanje kao recimo Feral Love, hit sa prošlog albuma. Carrion Flowers mi je poslužio kao svojevrstan podsjetnik na prve pjesme i razloge zbog kojih mi se dopala Chelsea. After the Fall je posljednji singl objavljen prije kompletnog albuma. Jedna od mojih omiljenih, ova pjesma predstavlja mzičku anomaliju i u drugoj polovini pravi kratak odmor, izlet u svojevrstan elektronski zvuk, jednostavan i hipnotišući, da bi se zatim iznenada vratili u gusti ambijent sa početka, kao da smo propali kroz procijep u dimenziji (što bi moglo da opravda naziv pjesme). Još jedna od mojih omiljenih, Dragged Out, sa sobom nosi pravi doom osjećaj. Možda i najmračnija od svih, ona slika osjećaj bezizlaznosti i usamljenosti. Chelsea je izjavila da je kompletan album inspirisan paralizom u snu, osjećajem nepokretnosti neposredno nakon buđenja i tjeskobom koja iz njega proizilazi. Pjesma Dragged Out me najviše od svih sa albuma podsjeća upravo na ovo košmarno stanje, noseći sa sobom anksioznost koja vlada pjesmom sve do posljednje sekunde.

Lajtmotiv Abyss-a je san, buđenje i sva stanja između. Chelsea se igra ovim motivima u skoro svakoj pjesmi, ali u Grey Days možda i najviše – How many years have I been sleeping? Nobody ever said I was alive. Why does everything feel so unnamed? – pita se Chelsea u ovoj pjesmi, brišući granicu između smrti i sna, ili pak poistovjećivajući ih. Crazy Love, Simple Death i Maw su pjesme kojima se slušalac baca u umirujući i melanholični trans, odmarajući se od ambijenta sa ostatka albuma. Njima spoznajemo sirovu snagu vokala i hipnotišući glas koji je sam po sebi dovoljan da, uz skromnu podlogu, napravi zapanjujuću numeru. Pjesma Survive je za mene bila svojevrsna antiteza pjesme Gray Days – ako je ova druga bila o tonjenju u san/smrt, ova prva je o onome između, snolikoj stvarnosti koja se topi pred nama, o metamorfozi fizičkog i emotivnog, kao i o njihovom previranju iz jednog u drugo.

Color of Blood bi se možda mogla smatrati najslabijom karikom u inače nesalomljivom lancu pjesama. Sa svojim distorzijama stiče se osjećaj da se pjesma sve vrijeme zadržava na početku i da se tako nepotpuna završava. Ipak, tekst ove pjesme je jedan od najsnažnijih i najemotivnijih sa albuma (Grow old and let your hair grow, in sleep there is no sorrow). Epilog ovog, neću reći albuma već iskustva, je numera Abyss, savršena završnica ostvarenja. Abyss ponovo oživljava osjećanje bespomoćnosti i tjeskobne anksioznosti. Tematika sna je i ovdje prisutna – stiče se nesavladiva želja da se pobjegne iz ambisa koji želi da vas proguta. Jedinstvenim i deformisanim zvukom klavira počinje borba protiv mraka ove provalije, da bi se na kraju podjednako monstruoznim zvukom viole povinovali nepreglednosti dubina i potonuli u tamu, uprkos molbama i naznakama kraju ove patnje u tonjenju (When I swim it drags me under, when I dream it steals my wonder. Then set me free from my slumber). 

Ingvar L



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva