U prvom tekstu sam napisala kako je Kunigunda prvi festival koji sam posetila van Srbije. Moram da ispravim tu brzopletost. Zaravo, moj prvi festival van Srbije bio je ovogodišnji Seadance na Jazu (Budva, Crna Gora). Čudno je to kako još uvek u mojoj svesti postoji  nekakvo naivno uverenje da smo još uvek isti narod, ista država, isti mentalitet, nekako mi ne ide u glavu činjenica da sam ustvari prešla neku administrativnu granicu... O političkim granicama ne želim ni da govorim...
 
Odmah sam počela da razmišljam o konceptima oba festivala i da ih upoređujem. Seadance je festival u rangu Exita i za sada  iako postoji tek dve godine, ima epitet najvećeg i najposećenijeg festivala u Crnoj Gori. Tamo sam otišla sasvim neplanirano i slučajno, što bi se reklo – „uz pomoć štapa i kanapa“, low budget situacija po principu – „ma samo idemo, ne razmišljaj o parama, to je festival“, ali je ipak to bilo nezaboravno iskustvo jer sam imala fenomenalnu ekipu pored sebe, trojicu drugara koji su se na prvi pomen Seadance-a priključili suludoj ideji da pređemo 500 km i tako, u „jedva se zbrasmo“ i u „ko nas sastavi“ stilu direktno krenusmo putevima Exit-avanture nekom starom verzijom Fiat-a koji je imao tendenciju da nas odveze u pravcu nemogućih tehničkih problema i svakakvih neplaniranih situacija. Međutim, Fiat nije izdao, što bi rekle Nišlije – „ispoštovao nas“ (s akcentom na poslednjem slogu) i da nije bilo tog Seadance-a, verovatno ne bih došla na ideju da budem ovih dana na Kunigundi.

Sve je zapravo krenulo od 13. po redu stoner-rock festivala na planini Rtanj, o kome smo takođe pisali. Svakako, čudni su putevi festivalski koji su ove godine mene vodili širom SFRJ. Na primer, meni, nekome ko nikada nije bio na Exit-u i otišao pravo na Seadance, koncept celeokupne organizacije činio se se poprilično čudnim. Jasno je izražena ideja da se promoviše komercijalna muzika, tzv. mainstream i to u najvećoj meri iz elektronske muzike. Headlineri festivala bili su Prodigy, Rudimental, Gramatik...  Po mom mišljenju, organizacija je u više navrata zakazala, kamp koji se plaća 25 eura je bio na suncu, nije bilo mogućnosti da se puni telefon (osim ako se ne plati), prostor loše ograđen (ljudi koji su bili van kampa ili uopšte nisu imali veze sa festivalom morali su mnogo dužim putem da kruže oko celog festivalskog prostora da bi, recimo, otišli u prodavnicu), autokamp je takođe bio na prilično osunčanom mestu (iako je data mogućnost da se i tu smesti šator, pod uslovom da se, naravno, plati gde nije bio osmišljen nikakav način da se ode u wc, operu zubi i održava higijena, pa smo morali izmišljati alternativne načine za to. Sve u svemu, jako skupo zadovoljstvo, a ne dobijete baš puno. Nekako ne mogu a da ne pomislim da je ovaj festival uspeo da ispliva samo zahvaljujući saradnji sa Exitom u vidu duplog kompleta karata Exit avantura, gde je gomila stranaca samo nastavila svoj balkanski roadtrip. Jednostavno, nisam ja za takve akcije, kako bi se popularno reklo... Ali ako ništa drugo, barem smo se lepo poigrali u pesku pored mora.
 

Kunigunda je nešto potpuno drugačije. Mainstream nije prisutan čak ni u tragovima. Sve što ovde možete videti je čist underground. Sinoć su se održali prvi nastupi u okviru festivalskog programa, na bini smeštenoj ispred Emce Plac-a. Stigla sam nekih dva sata pred početak programa i zatekla se u središtu mravinjaka – ne mogu drugim izrazom da opišem atmosferu koja je vladala pred sam kraj priprema za zvaničan početak programa, svako je obavljao svoj deo posla, činilo mi se – bez napetosti i većih problema. Vodja koncerta, Matej i njegova saradnica Dragana očekivali su dolazak prvih izvođača. Tik pored šanka ispred kluba nalaze se prostorije pressa-a, provirila sam unutra i videla neke veoma zauzete ljude. Sve ta užurbanost, predanost i ozbiljnost me je neodoljivo posetila na organizaciju Nišville-a.
 
Krenule su prve tonske probe, grupa BeatMyth se popela da pripremi svoj set. Goran Trapešević, član Sikk.ru krenuo je da vrti prve trake kao svojevrstan warm up za celokupnu atmosferu. Prvo što sam čula bila je neka mešavina mračnog breakbeat-a, drum’n’base-a i hip-hop-a.  Goran me je malo uputio u hiphop scenu sa ovih prostora. Saznala sam da je član BeathMytha lik koji nastupa pod nazivom N’Toko i smatra se jednim od najjačih MC-ija u Sloveniji. Dobila sam komentar da bi po težini lyrics-a mogao da parira Marchellu. Uostalom, poslušajte i ocenite sami. Radio je svoje tekstove uglavnom  na slovenačkom, dok je poslednji album Mind Bussiness na engleskom jeziku. Pesma koja mi je naročito privukla pažnju nalazi se ovde, u prevodu nosi naziv Carevo novo odelo.
 

Meni, kojoj je elektronska muzika uglavnom nepoznata, prilično je teško da opišem nastup BeatMyth-a a da negde ne pogrešim u terminologiji, tako da ću se osloniti samo na svoj poetički dojam o svemu tome. Kako mi se laički čini, ozvučenje je bilo odlično, tako da se muzika čula glasno ali čisto i što je meni nekako uvek najbitnije, jer jasno sam mogla da razaznajem tekstove. BeatMyth-ova tonska proba bila je pakleni preludium pred nastup a i ceo njihov preformans imao je za cilj da napravi pravu party atmosferu ljubiteljima mračnih beat-ova. Što se meni najviše svidelo, u sve te beat-ove, bajtove ili šta god, bila je „urolana“ zanimljiva i nimalo jednostavna poezija. BeathMyth je, kako su me uputili znalci, fusion u elektronici, našlo se tu od svega pomalo, ne bih da ulazim u detalje o žanrovima, jednostavno, poslušajte ili „Just Say Yes“ - poručuje vam refren jedne od pesama ovog benda. Ovo je svakako bend koji bih volela da nekad čujem na Letnjoj pozornici ili klubu Klinika u Nišu i mislim da bi itekako imali još puno publike, a isto tako i izvođač DVS o kome ne znam šta bih posebno rekla, sem da sam se sasvim ugodno prepustila ritmovima i energiji koju je slao sa bine.
 
Prve festivalske večeri nastupala su dva hiphop benda iz Zagreba, High5 i Kiša Metaka. Ono što povezuje ova dva benda jeste jasno izražen antipolitički stav i socijalna tematika u tekstovima. Oba benda govore  o teškom položaju mladih uličnim žargonom, slikovitim opisima, duhovitim poređenjima. Kritikuju nedostatak osvešćenosti kod ljudi, šalju antiratne poruke. High5 čini „pet homoseksualaca-opasnih gangstera“, kako duhovito poručuje sa bine pred kraj nastupa jedan od članova. Kiša metaka je obasula kišu lyrics-a koji su me naveli na razmišljanje o tome kako sa svih strana čujem glasove na različitim jezicima ali koji pričaju jednu istu istinu. Muziku svi razumemo, ako samo pokušamo da je čujemo. 
 
 
Za kraj su svoj nastup ostavili lokalni Sikk.ru. Grupa od trojice članova sa maskotom plišanog zeca bez jednog uveta (pod imenom Zlatko Kiseli) ponudila je jedan interesantan vid trap-a pomešan sa orijentalnim prizvucima. Žurka se nastavlja, igranje ne prestaje iako se prostor već solidno ispraznio. Povlačim reč iz prethodnog teksta o nepokretnoj publici. Konačno sam videla kako to rade Slovenci kada ih „pukne emocija“. Na kraju, imala sam utisak da sam izašla na neko igralište na kome se nisam do sada igrala i prihvatila nova pravila igre.
 
Srce Kunigunde je počelo da kuca. Infuzija svežih ideja kreće polako da kaplje, dan po dan.

txt: Ana Nikolić