Neverovatno je koliko mi ide na ganglije kada vidim bend koji ne funkcioniše kao spoj. Zaboravljaju ljudi da je poenta priče zvučati kao jedan; a ne da se takmičimo i da nagoveštavamo svoje tehničke i muzičarske sposobnosti. To je odlika amaterizma. Kao što je inspiracija odlika pisca početnika, tako je i želja za dokazivanjem odlika mladog muzičara.

Nije to ništa loše. Svi smo mi bili nekada mladi i želeli smo jednostavno da dokažemo sebi i drugima da vredimo. Pa onda pokušavamo da smislimo linije koje će u istom trenutku dobro zvučati, a i pokazati na primeru koliko dobro sviramo.

Pokušavao sam, na primer, da radim na građevini, ili u magacinu i nije mi bio problem da se poistovetim sa ljudima iz okoline. Ali i dalje sam primećivao u tuđim pogledima potcenjivanje iz fazona ’vidi ga ovaj umrljani građevinac’! i onda poželim da na neki način nagovestim svoju jačinu; pa pokušavam da ubacim između redova to da studiram, završavam opštu književnost, da sam pročitao mnogo toga; ali oni i dalje vide samo odrpanog šegrta, dok moj ego pokušava da opravda svoje postojanje i da se dokaže.

I onda sam shvatio da će morati neko vreme da prođe da bih sam sebi bio dovoljan! Tako je i u muzici. Na početku muzičar pokušava da podražava, da bude bolji; stoga i napreduje. Ali tek kada odbaci svoj ego; i tek kada prestane da razmišlja o sebi, već o timu postaje pravi muzičar koji razume principe muzike.

Svi umetnici su sujetni; pogotovo muzičari. To je jako zanimljivo! Vole kritiku, ali i dalje je se boje. Prvi susret sa snimanjem i producentom je uvek traumatičan. Naime, mladi umetnik koji je kao-šatro pronašao formulu svoje linije dolazi pred producenta, koji odmahuje glavom i kaže nonšalantno, to što ti sviraješ je dobro, ali... I trenutak istine nastupa. Producent nagoveštava da nije poenta priče da se sviraju boleštine, niti je poenta priče doći do savršenstva tehnike i pokazati koliko vladaš njom. Ideja je da sviraš ono što muzika i pesma zahtevaju od tebe!

Svirao sam sa raznim strancima po Evropi i u par navrata kada sam krenuo da se bahatim i da sviram boleštine sa milion tonova zastali su i rekli mi začuđeno ’sve je to u redu, ali brate iskuliraj malo. Muzika trpi zbog tebe’.

Pre četiri godine upoznao sam čoveka koji mi je objasnio šta znači gruv, nisam ga isprva skapirao jer mi je bilo idiotski da basista svira samo te uprošćene deonice. Želeo sam svima da dokažem da sam zajebani basista, te sam umesto dva tona svirao dvadeset. I to je moglo da prođe u amaterskom bendu gde se sviraju idiotizmi! Stao je predamnom i rekao mi je ’slušaj, čuješ li nogu (bas bubanj) želim da svaki tvoj naglašeni ton stoji sa nogom. I ništa više pored toga’. Revoltirano sam ga gledao želeći da polomim svaku koščicu u njegovom telu. I poslušao sam ga. Svirao sam, bez entuzijazma, ali onda sam shvatio koliko je zapravo kompletno zvučala pesma sa mojom uprošćenom deonicom.
Inficirao sam se! Krenuo sam da razmišljam o tome; da sve svoje linije dovedem do tačke usijanja i gruva. Život mi se od tada promenio; počeo sam da sviram!

Od tada sam napredovao neverovatnom brzinom. I shvatam da što duže sviram to imam veću želju da uprostim; ne zato što ne mogu da odsviram komplikovanije, već zato što pesma gubi na intenzitetu, ako nije tačna, udarna! Na kraju krajeva bend se svodi na to da bude usaglašen; publika ceni uvežbanost i normalno je da će joj se više dopasti bend koji je siguran u to što radi.

Napokon sam razumeo Ac/Dc i shvatio zapravo koliko je gotivno voziti jednim tonom, bez ikakvog prelaza, bez ikakvog  razmišljanja da ubaciš bilo šta preko toga. Veličina jednog muzičara nije u tome koliko on tonova odsvira na jednoj pesmi, već u tome da se uklopi u tim, spoj, bend koji je bitniji od individue u muzičkoj umetnosti.

Zaboravite na sebe i sopstvene tripove; individualnost postoji u muzici do jedne granice i onda se gasi. Bend nije individualni sport!

Stefan Megić