Kako je bilo u zemlji Džek Danijelsa uz Stone Temple Pilots, 3 Doors Down i druge na Riverbend festivalu (2. deo)

Dan Drugi - Jakubi: Ljudi moji da li je ovo moguće, rekao bi Mladen Delić

Da zanemarimo moju jučerašnju aroganciju i pređemo na sledeći dan i sledeći bend koji je bio lajtmotiv dana. australijski Jakubi. Auh sunce ti poljubim, koje su to budale!

Kratki istorijat benda - bend čine dva brata, dva rođaka i prijatelj. Mo'š mislit' te hemije na bini brate mili! Pjevač usput brejkuje između pjesama, a ujedno i svira klavijature sa talk box-om, što me odmah podsjetilo na Stivi Vondera. Uz sve to i repuje poprilično dobro na nekim dionicama gdje zatreba. Basista takođe svira klavijature, preciznije Moog sintisajzer a ponekad preko čitavog ritma baca i beat box. Bolest.

Jedan od gitarista takođe svira (treće!) klavijature, a onda je usred koncerta zamijenio mjesto sa bubnjarem pa je odlupao par stvari, dok je bubnjar prešao na drugu gitaru a taj drugi gitarista se u međuvremenu dohvatio sintisajzera od ovog prvog gitariste koji je tada lupao bubnjeve. Komplikovano? Jeste, ali kako god okreneš zvuče mamojebeno. Otprilike onako kako bi Jamiroquai zvučao da nije mainstream, nakon dva zgutana eksera. Bilo je tu i nekog, nazovimo radio friendly "intelligent dance" zvuka (mrzim ovakva klasifikovanja ali u nedostatku boljeg opisa, ovo može da posluži), bilo je funka da zamasti sve to preko, acid jazza i soula, čak i hip hop ritmova pa na momente i one cangrl cangrl gitare, koju rege ekipa zna da prepozna, a osim rege ekipe na isti gitarski momenat se lože i svadbarski narodnjački bendovi koji imaju gitaristu.

Jakubi

Na Youtube mogu da se pronađu neki snimci sa njihovog Couch Potato albuma, ali stvarno nije fraza kad kažem da studijske pjesme i spotovo ni bliiiiizu ne nagovještavaju to kreativno ludilo koje momci imaju kad sviraju uživo. Ako ikad bude sreće. EXIT će ih ugostiti a i ja ću poraditi na tome, šaptanjem na uvo nekima od organizatora. 

Da ne zaboravim i Cowboy Mouth. Simpatičan bend sa bubnjarem koji je ujedno i pjevač, pa je bubanj  ispred svih na bini. Zajebantski rokenrol, sa (nešto) malo uticaja Social Distortion, sto ce reći - malo punk energije uz rokenrol. Ništa posebno, no bilo je fino kao zagrijavanje za Jakubi.

Cowboy Mouth

Ovaj dan smo počeli odlaskom na tu istu manju binu gdje je Jakubi dan ranije imao cert, u nadi da ćemo možda naći nešto dovoljno pristojno da odslušamo. Ono što nas je dočekalo, bio je pravi punokrvni rokenrol na najboljem tragu sirove energije od New York Dolls do Jane's Addiction ili Guns n Roses...ili je možda pravilnije da kažem PUNKokrvni rokenrol?!

Unsatisfied

Lokalna garage-rock / punk atrakcija, bend Unsatisfied, koji postoje od 1986 godine iz nekog razloga nisu svirali u Čatanugi u poslednje 3,4 godine pa nisam imao priliku da ih slušam. Bend je u svojim zlatnim trenucima svirao sa Misfits, Ramones, New York Dolls i Gwar. Pjevač Eric Scealf je otprilike produkt zamrznute sperme Mika Džegera i Igija Popa koju je kao plod sedam mjeseci nosila Patty Smith i rodila prije vremena. Ostatak ekipe je isto tako pravi rokenrol bend koji i dalje najviše cijeni te uslovno rečeno male, klupske nastupe. Ja stvarno nemam riječi da opišem tu divnu harmoniju disharmonije iz svake njihove ljute note. Samo mogu reći da sam ponosan što živimo u istom gradu. Sad kad sam ih našao, više ih ne ispuštam.

Ostatak večeri smo proveli lutajući od bine do bine dok se konačno nismo zadržali ispred jedne gdje su svirali Five40. Možda je prepotentno da kažem da je to bio više nego pristojan bjelački reggae, mada ne znam kako bih drugačije okarakterisao bend. Ima tu na momente fantastičnih dionica koje vode u drugi svijet onako kako samo izdabovan reggae može da zvuči, ali većinom je to tek pokušaj bijelog čovjeka (tj više njih u ovom slučaju)  da uđe u srž regea i da osjeti tu vibraciju. Mi, bijelci, možda možemo razumjeti reggae, vjerovatno ne na isti način kao i oni koji su ga stvorili, ali ga teško možemo odsvirati kako treba. Naravno, svako pravilo ima izuzetke... od Alborosie do fantastičnih Groundation ili Kojota... ali generalno, nisam ljubitelj onoga što u Americi zovu Rock Reggae, koji je više pop reggae ali dobro.

U svakom slučaju, fina vibracija da se završi veče.  Reggae tonovi, poletne pjesmice, love is in the air. Možda bi mi Five 40 zvučali bolje da me prethodno Unsatisfied nisu oduvali.

Četvrti dan (ponedeljak) je bio rezervisan za blues i jazz a ja nisam bio u mogućnosti da odem. Eto šta kapitalizam uradi od čovjeka.

Peti dan je tematski bio hrišćanski rokenrol. Da rasčistimo nešto - sebe generalno smatram agnostikom koji ipak poštuje pravoslavnu tradiciju predaka, no pojam "hrišćanski rokenrol" mi nekako ne ide zajedno. Mislim... volim ja i nutelu i ćevape pa ipak ih ne miješam.

Šesti i sedmi dan nisu donijeli nikakve nove bisere. Propustio sam Melisu Etereridž. Ne bih mogao reći da sam njen die hard fan ali mogu da kažem da cijenim njen aktivizam a donekle i muziku. No, lagao bih ako bih rekao da sam se mnogo potresao zbog propuštanja.

Zato je petak donio jedan ali vrijedan koncert - Grega Allmana!!! Stara baraba se odlično drži i vrlo profi radi svoj dio. Došao je u punom sastavu: gitara, bas, klavijature, bubnjar, bongosi, trojica u duvačkoj sekciji. Otvorio je sa  provjerenim klasikom" I am no angel", koja je mnogo bluzerskije zvučala nego original. Onda je dohvatio  gitaru i poprilično dobro otprašio "I cant be satisfied" od Muddy Waters.

Na pola koncerta je počela kiša koja je izgleda meni usud na svim festivalima (samo jedan Sziget je bio bez kiše) pa sam zajedno sa mojim malim banditima morao da zapalim kući. Da, naravno, poveo sam sva tri svoja klinca da slušaju malo prave muzike, non stop ih trujem dobrim stvarima kako ne bi zastranili sa Džastin Biberima i štatigajaznam. Doduše moj uspjeh je tek djelimičan jer najstariji (15 godina) više voli metal nego punk (ungh!), ali zato najmlađi, osmogodišnjak, skače uz Clash i Ritam Nereda. Srednji je još neopredijeljen.