Ima nečeg krajnje zastrašujućeg u takozvanom ispitu zrelosti, a naročito u izboru “kraljice“ maturske večeri, ako je verovati američkim piscima i režiserima. Kao gledalac ili čitalac, vi prosto znate da će hektolitri krvi i požar odgovarajućeg intenziteta početi upravo nakon proglašavanja pobednika u izboru najlepše maturantkinje i pratioca joj. Otkud baš matursko veče kao poprište stravičnih dešavanja u filmovima ove vrste? Pa, da predstavimo to ovako…

Većini ljudi na zapadu, reklo bi se, završetak srednje škole predstavlja uvod u posao, brak, porodicu, ozbiljnost. Mnogi nikad ne upišu ili ne završe fakultet, a kraljica mature se udeblja, izgubi zube i čežnjivo gleda svoju krunu sa mature, dok njen muž, nekadašnji raningbek školskog tima, leži izvaljen na kauču njihove prikolice-doma, gleda utakmicu, srče pivo i podriguje. Štreberi postaju bilgejtsovi koji vladaju svetom, nekadašnje neugledne ribe se udaju za dobre prilike i procvetaju.
To je važno veče u životu. Naime, mnogi nakon te noći i nemaju kasnije baš mnogo čega da se sećaju, barem ne sa setom.
 
Prvi koji je od maturske večeri napravio traumu za čitaoce, a posredno i gledaoce filma koji će nastati po tom delu, bio je Stephen King. Ništa čudno, čovek je od svih stavki američkog načina života, naročito onog koji se odvija u malim gradovima, napravio poligon za isterivanje svojih brojnih fobija. I zaradio milione, pri tom. Čovek je svoj roman prvenac, “Carrie”, bacio u đubre da ne bi sebi dozvolio da ga još neki izdavač odbije. Njegova supruga, Tabitha, bila je dovoljno preduzimljiva da isti izvuče iz kante, i ubedi supruga da ga, ipak, objavi.

Upravo je u tom romanu King osmislio lik devojke sa PSI sposobnostima poput telekineze, koje eksplodiraju nakon poniženja na izboru za najlepšu devojku mature. Svi se, naravno, sećate grozne scene iz De Palminog filma, u kome kofa svinjske krvi pada na glavu nesrećne Carrie, neshvaćene, odbačene od društva i odrasle pod psihološkom torturom majke – religioznog fanatika. Ona gubi kontrolu nad svojim moćima, i veče slavlja postaje veče terora.
Ne pamtim da li me je još neki film, osim Kubrickove “Pomorandže“ uzdrmao na takav način, tokom prvog gledanja. Bio sam klinac, naravno, ali je osećaj tuge, straha i groze ostao zauvek. Kao i naklonost prema glumici Sissy Spacek i liku Carrie.

Potom je usledio film “Prom Night” iz 1980. sa Leslie Nielsenom i Jammie Lee Curtis. Ponovo, “shit happens” zna se gde - na maturskoj večeri. Zatim, dva filma pod zajedničkim naslovom “Prom Night”, i numeracijama 2 i 3, iz 1987. i 1989. Podnaslovi su im “Hello Mary Lou” i “The Last Kiss”.

Upravo sam prethodne dve večeri proveo gledajući ove filmove. Drugi deo filma po prvi put, a treći sa vremenske distance od možda četvrt veka. Setio sam se lika Mary Lou Maloney, koja mi je uzburkala maštu prilikom tog prvog gledanja, jer tada bejah počeo transformaciju iz dečaka u momčića, a ona je bila i ostala… pa, jedna prilično seksi mrtva kučka. Nemoralna, zavodljiva, spremna na sve da bi dobila šta želi (a krunu kraljice mature iznad svega), sa imenom kao da je izašla iz neke pesme iz vremena Elvisa, i svojim lakovanim cipelama došetala u naše snove da od njih napravi noćne more…Mary Lou, where were you?
 

Naravno, sa ove vremenske distance to deluje smešno i naivno, nekada seksi scene sada mi deluju kao sprdnja, a primetio sam i jednu dozu samoironičnog humora u filmu. Upravo ta samoironija odvaja totalni treš od nečeg što možda stoji u uglu police, ali nenametljivo nosi na sebi etiketu “kultno”. Ne kultno na “Hellraiser”, “IT” ili “Evil Death” način, ali onako, simpatično.
Za horor možda i nije uspeh nazvati ga simpatičnim, ali u poplavi gluposti koja nas danas nosi, ovo je možda i prijatan predah. Doduše, ako ste mlađi od trideset godina, postoji šansa da se nećete složiti sa mnom. A i zašto bi, ima toliko bolje snimljenih, a novih filmova?

Ne znam, volim načina na koji Mary Lou, ispovedajući se svešteniku na početku trećeg dela filma kaže, nabrajajući svoje grehe:”Imala sam grešne misli i odnose sa mnogim momcima – i uživala sam u svakom momentu.” Za Mary Lou se može reći svašta, ne birajući reči, ali “licemer” nije jedan od tih naziva.
Sviđa mi se i završna scena, ona u kojoj glavni lik za koga navijamo da se izvuče iz stiska njenih butina (realniji opis nego da spominjem stisak njenih ruku), jer je đavo odneo šalu, shvata da je pobeda moguća – ali ne protiv Mary Lou.
 
Od Carrie, ozbiljnog filma i lika koga je osmislio dokazani literarni genije, do niskobudžetnih filmova sa kraljicom mature iz pakla, Mary, prošlo je vrlo malo godina. Nakon toga, gledali smo (ja nisam) rimejk varijante nekih od tih filmova, kao i gomilu treša koji se oslanjao na ove slavnije prethodnike. U svakom od njih, matura je bilo veče koje je bolje provesti kući.

Ako već obuvate cipele za plesanje, znajte da ćete dobiti nešto više od žuljeva. Veče počinje u svečanoj sali škole, ali se završava – u paklu.

Milan Katić