Pri izlasku singla, pevač i gitarista Danilo je napomenuo da je album pretežak i da će ga ljudi mrzeti. Takođe je naveo da je album završetak životne trilogije (Cimet – Univerzum Zna – Grob), gde ovaj album predstavlja kraj, smrt. Nakon što sam pročitao tih par redova o albumu, imao sam odbojnost da ga preslušam, misleći da je zaista nesvarljiv. Bilo kako bilo, na kraju sam se naterao da i to učinim.

Album otvara najavljeni singl Debeli leptir. Svakako najteža pesma na albumu, fali joj konkretnosti, i retko šta se dešava. Možda joj nije mesto na samom početku albumu, jer tako može odvratiti dalje slušanje, ali opet je možda i bolje da se na početku završi sa njom. Zvuk je pun, sve pore i rupe su popunjene, a tako biva i sa slušaocem. Već nakon par minuta slušanja, uši se naviknu i nastaje ugođaj. Naredne dve numere lagano spuštaju atmosferu do blage ambijentalnosti, da bi se pri kraju atmosfera opet naglo podigla do numere Grob, koja i nosi celu priču i ceo album. Numera počinje lagano, nalik post rock mantrama, i zatim podiže bes i agresiju na zavidan nivo. Album se završava sa istom dozom snage, ali se posle njega oseća nekakva čudna nedorečenost, kao da fali još jedna pesma, neki važan momenat, oseća se gubitak nečega i neznanje šta je i kada je to nešto izgubljeno, ukratko ostaje osećaj sete.

Kada pričamo o muzici, ovo je mastan album. Vidim da je u poslednjem periodu postalo trendi pominjati taj pridev „masno“ u vidu opisivanja gitara, baseva, pesama... Shodno tome, jedan Massimo postaje masan, hirurški metal Kryn postaje masan, pop pevačica postaje masna, i tako u nedogled. Ovo je mastan album jer zaglušuje uši, mastan je jer pri udaru ride činele u glavi se stvara čekić koji razbija tu činelu, pri udaru hi-hat činele se stvara slika udarca bejzbol palice u nju, pri udaru doboša stvara se slika čoveka koji sa visine celim telom pada i pogađa kišnu i blatnjavu baru. To je mast. Mast nije gitara koja je praskava i zvuči kao drobljenje keksa u mleko, to je kesa. Mast nije bas koji galopira i zvuči kao promena brzine na raspalom biciklu.

Što se pevanja tiče, ne oduševljava previše, sam vokal je dosta potonuo u miksu i ne ističe se mnogo, a u tekstove nisam uspeo da proniknem u potpunosti, mada mi se određeni motivi izuzetno dopadaju. Možda sam ih pogrešno interpretirao, ali kao takvi mi se sviđaju.

Vizuelni koncept je podignut na viši nivo. Nakon minimalističkog i promašenog Cimeta, kombinacije tumblr-a, iluminata i trouglova sa Univerzuma, ovo je jedno lepo osveženje. Urađen u pastelnim bojama sa motivima leptira i cvetova, na pozadini koja podseća na hamer ili lepenka karton, sadrži sve tekstove i sve prateće informacije.

Album je bogat brdom efekata i klavijatura, i to je bend izveo na vrlo lep način, jer je sve u određenoj granici. Devin Townsend je poslednjim albumom pokazao da mu džabe visokobudžetna i preskupa produkcija, kada udara po onim efektima i sintisajzerima kao tezgaroš pod šatrom, dok je ovde korišćeno svega par efekata, na prelomnim mestima u pesmama, a ono što je najbitnije, u pravim količinama.

Ne mogu da tvrdim da li će slušaoci prihvatiti ovaj album. Album će zaista biti grob za one koji su navikli na radio friendly numere, dok će strpljivim slušaocima predstavljati stvar zbog koje još dugo neće želeti da odu.

Tihomir Škara