Pozdrav iz Tenesija, američke države svima vjerovatno najbolje poznate po Jack Daniels destileriji. Prva i originalna destilerija se nalazi na nekih 60-ak km od mene i grada u kojem živim, po imenu Chattanooga. U Čatanugi se još od 1982 godine redovno održava Riverbend festival.


Chattanooga - istorija i festivali


Nekoliko riječi o gradu u kojem živim od 2011. kada sam se preselio iz Beograda. Čatanuga je grad sa svojih otprilike 170 hljada stanovnika. Ono što Amerikanci zovu "downtown" je otprilike veličine Novog Sada, ali generalno vrlo mali broj ljudi u stvari živi u tom urbanom području. "Opština Čatanuga" je otprilike veličine Beograda i okoline, što će reći od Lazarevca do Pazove na primjer. Wallnut Bridge koji je dug preko sedamsto metara je drugi najveći striktno pješački most u Americi. Takođe, Čatanuga je poznata kao "Gig city" jer je jedan od rijetkih gradova u kojima je prvo zaživio takozvani 1gbps internet (jedan giga bit u sekundi protok). Sve to privlači razne investitore, a trenutno najveći ekonomski gigant grada je VolksWagen fabrika, koja uz Amazon predstavlja žilu kucavicu gradskih finansija.

Wallnut Bridge
Grad je na odličnoj poziciji otprilike sat i po vožnje od tri veća grada - Noksvila (Knoxville), Nešvila i naravno Atlante. Sve to ovaj grad čini omiljenim usputnim stajalištem mnogih bendova pa je grad ugostio vrlo jaka imena od bluza do metala u poslednjih par godina otkako sam ovde - BB King, Volbeat, Clutch, Against Me (meni lično najbolji i najemotivniji koncert kojem sam prisustvovao, ko zna bekgraund priču o pjevaču/pjevačici, zna na šta mislim), Jack White, Marzlin Manson, Five Finger Death Punch (fuj!) Breaking Benjamin (još jednom fuj za tinejdž punk i tinejdž metal)... uglavnom to je taj "kalibar" koji dolazi u Čatanugu. Za bendove tipa The Who, Metaliku i slične ipak je najbolje otići u Atlantu, što i ne predstavlja veliki problem.

Nazad na temu. Moram da spomenem da van Riverbend festivala, grad ima i odličan DIY Punk festival, pod nazivom "Do we hear Ya", kao i sopstveni mali comic-con "ConNooga", odličan Hunter museum, muzej prvenstveno sa radovima američkih impresionista, sopstveni simfonijski orkestar i još gomile malih festivala i dešavanja. Naravno, sve je to u sjenci Riverbenda. Riverbend po nekim izvještajima u prosjeku posjeti 80 hiljada ljudi dnevno, a za devet dana festivala (koji je ove godine održan od 5. do 13. juna) prodefiluje negdje oko 600 hiljada (naravno ogromna većina su oni koji tu dolaze svaki dan). Festival ima četiri glavne bine i održava se u strogom centru grada, uz obalu Tennesse River. Najveća bina je na vodi i tu su poslednjih nekoliko godina svirali Buddy Guy, Joan Jett, Steel Pulse, Beach Boys, Goo Goo Dolls (na manjoj bini doduše), ZZ Top, Hank Williams Jr, B 52s, Joe Cocker itd. Ove godine zvijezde festivala su bili Three Doors Down i Stone Temple Pilots., ali kako to obično biva, prave "zvijezde" to jest prava otkrića festivala su obično na manjim binama.

3 Doors Down - nešto kao "Vlado Georgiev rokenrol"


Da krenemo od prvog dana - 3 Doors Down. Unaprijed se izvinjavam svim ljubiteljima ovog benda ali nemam neku veliku ljubav a ni poštovanje za ovaj "vokalno instrumentalni sastav". Pokušaću da nabrojim neke sitnice koje mi idu na, da prostite- kurac, kod ovog benda:

1. Rijetki su rokenrol bendovi (ne računam punki derivate) koji ima sve kratko (i nadasve fino i kulturno) podšišane momčiće u grupi a da pritom zvuče masno i opasno, što i jeste esencija rokenrola. Ovi sredovječni momčići iz 3 Doors Down definitivno ne spadaju u te rijetke rokenrol mamojebače.

2. Izuzetak koji potvrđuje pravilo - jedini skoro-pa-dugokosi u bendu je solo gitarista koji je veći pozer od Đuleta Van Goga (to što ja mislim da je Đule običan palamuder, ne znači da je to zvanični stav redakcije Helly Cherry, samo koristim svoje pravo na slobodno mišljenje) (verujem da će se većina redakcije složiti sa tobom - prim. ur. :). Šta reći o papku koji svaku, ali jebote svaku pjesmu mijenja gitaru?! Razumio bih da ima drugačiji štim za balade ili tako nešto, ali on je poređao osam gitara iza sebe i samo ih je redom mijenjao. Poslasticu je ostavio za kraj - Gibson sa američkom zastavom. Nisam ja toliko zadrti protivnik zapišavanja teritorije sa grbovima i zastavama, mada se uvijek sjetim Marčela i njegove konstatacije da domaće patriJote vjerovatno boluju od Alchajmerove bolesti pa imaju tu potrebu da dižu tri prsta i kače srpske simbole svugdje gdje stignu, da valjda ne bi zaboravili da su Srbi... ali jebote što je previše, previše je! Okej, znamo da si Amer, ali to proseravanje je i previše.

3. Nikad, NIKAD ne vjerujte u propovjedi rokenrol religije pjevaču koji izgleda kao vaš komšija koji čeka ispred vas u redu na kasi u samousluzi. Koliko god mi se stajling pojedinih bendova ne sviđa, makar im priznajem da ga imaju. S druge strane postoje bendovi poput Guns n Roses (pogotovo s početka karijere) koji su uvijek izgledali kao da su obukli prvo što im padne pod ruku, bilo iscjepano ili raspareno, nije bitno. Čak i kad neki bendovi izgledaju neukusno, barem je to sa nekom namjerom ili makar sa "I dont fuckin care" stavom. 3 Doors Down pjevač nije izgledao neukusno - izgledao je bezukusno. A tu postoji velika razlika. Da sažmem stajling pjevača u jednu rečenicu - ne vjerujte rokenrol bendovima čiji pjevači nose bilo kakve patike upertlane "školski" a pogotovo ako nisu starke ili makar neke skejt patike, marka nebitna.

Sad će neko reći da sam snob koji gleda na takve stvari umjesto da sluša muziku i uživa, ali muzika baš i nije bila za uživanje, a pored toga, ja sam panker... a ko kaže da punk osim muzičkog izraza i političkog stava koji je (donekle) sa sobom nosio, nema i modnu notu - taj se žestoko zajebao. Apropo priče, da sam snob, ovde bih vas smarao citatima sa wikipedije o bendu i ako ništa, makar bih pisao imena članova benda, da eto dokažem da dovoljno poznajem njihov rad..ali ne pada mi na pamet ;)

Da pređemo na muziku 3 Doors Down. Nema tu mnogo da se kaže. Neko će reći "uvježbani". Jesu. Ni manje ni više od svakog iole većeg benda koji je prodao preko milion ploča. Majku mu jebem da 15-20 godina sviraš svoje pjesme, pa nogama bi naučio da ih usviraš do perfekcije! Stoga nemojte me zajebavati sa šupljom pričom o uvježbanosti benda. Svaka budala se može uvježbati, ali harizmu imaš ili nemaš - a 3 Doors Down je apsolutno nisu imali. Izuzev ritam gitariste koji se na nekim pjesmama pošteno iskakao i dobro oznojio, ostali su me podsjetili na Vasila Hadžimanova kad je dotični onomad na jednom koncertu Drkvud (nije greška pri kucanju) Daba jednom rukom "svirao" semplove a drugu ruku nonšalantno usred pjesme zavukao u pederušu (pederuša na ramenu u toku koncerta, wtf???) , izvadio telefon i počeo da kuca poruku valjda?!

Zaključak: harizma - nula bodova. 3 Doors Down = 3  Bambija Down . Nešto kao Coldplay sa distorzijom. Nešto kao omiljeni bend američkih vojnika koji, eto ne slušaju kantri, vole neke balade od Metalike, Tool im je previše bolestan a za Slayer nisu ni čuli. Nešto kao ako-nam-neko-dođe-glave-to-će-biti-izdajnici-u-našim-redovima. Jebo ti ovaj rokenrol.

O narednim danima na festivalu ću pisati sutra...

Teodor Tozza Radović