Susanne Sundfør – Ten Love Songs
Helly Cherry
Rekao sam to million puta i reći ću još jednom – Skandinavci znaju šta je i kako se stvara dobra muzika. Sigurno ima nešto u toj hladnoći i fjordovima što hrani njihovu maštu i inspiriše ih na kreiranje nadrealnog zvuka koji se izdvaja i hipnotiše slušaoca, jer nisam još doživio da me neko sa dalekog sjevera razočara. To je slučaj i sa novim albumom moje miljenice (bar jedne od njih) – Susanne Sundfør koja je u februaru ove godine objavila Ten Love Songs i još jednom pokazala kako se piše kvalitetan pop album, sigurno jedan od najboljih u posljednjih nekoliko godina.
Sa Ten Love Songs dobijate upravo to – deset ljubavnih pjesama, na sreću potpuno lišenih ikakvih klišea vezanih za već sažvakanu i, bar za pop muziku, očekivanu tematiku. Sama Susanne je izjavila da je prvobitno željela da napiše album o nasilju, ali je to pisanje preraslo u tekstove koji prikazuju naličje ljubavi, ne samo nasilje već i gubitak, patnju i sjetnu melanholiju koja tako vješto proviri iza mnogih riječi i tekstova. Album počinje krajem – pjesmom Darlings nagovještava se sama priroda i lajtmotiv koji se upliće i u ostalih devet pjesama, a to je upravo kraj jedne emotivne epohe i mirenje sa činjenicom o prolaznosti svega što karakteriše ljudsko postojanje („So, it's definite then / it's written in the stars, darling / Everything must come to an end.“).
Sa drugom pjesmom, Accelerate, činimo baš to – ubrzavamo ritam i uranjamo u dobro nam poznatu atmosferu koja karakteriše njena prethodna ostvarenja (White Foxes, naprimjer). Mračniji ambijent i jači synthpop zvuk nadopunjen je nasilnijim tekstom kojim Susanne pušta svoju tamnu stranu napolje, pokazujući nam kako se uspješno igra sa, ne samo svojim, već i slušaočevim emocijama („Bear the cross, die for fun / crucify and kill for love / Pray the gods can turn the tides if you can to death.“). Na ovu pjesmu se skoro savršeno antagonistički nadovezuje Fade Away, potencijalno najkomercijalnija od svih deset. Rastanak i udaljavanje voljenih koji blijede jedno naspram drugog, ali čije su emocije sve samo ne prolazne („This is the sound of your heart / it sounds lonley / I think we're drifting apart / ever so slowly... I know that you'll always be waiting / And I'll always want to come back.“).
Susanne se maestralno igra sa ritmom albuma. Pjesme se ritmično smjenjuju a sa njima i kompletan ambijent – čas čujemo jednostavan aranžman kojim dominira njen vanzemaljski glas, dok sa narednom numerom uskačemo u veoma slojevito i kompleksno okruženje, nerjetko mračno u svoj svojoj suprotnosti prethodnom. I tako do kraja albuma. Svojevrstan epicentar je pjesma Memorial, što zbog svoje dužine, što zbog objedinjivanja kompletnog albuma svojom kompleksnošću, predstavljajući tako album u malom. Još jednom, dominira njena otuđenost i usamljenost čije se riječi ukrštaju sa fantastičnim klavirskim instrumentalom („All I could hear was your last goodbye... You won't come back again / even if the world should end / Still I would never let anybody else come in.“). Epilog albuma je pjesma Insects, svojevrstan krešendo i agresivan završetak albuma gdje čujemo dosta abrazivniji zvuk sa bubnjevima koji grade napetost i drhtavu atmosferu punu neizvijesnosti, naglo se završavajući i tako stavljajući tačku na kompletno iskustvo.
Susanne Sundfør ovim albumom još jednom pokazuje snagu sopstvene kreativnosti koja se odlikuje onom neuhvatljivom esencijom vanvremenskog. Ambijentalnoj komponenti i složenom instrumentalu fantastično i u potpunosti parira njen glas, savršeno se stapajući i zajedno stvarajući fantastične pjesme koje su savršeno uklopljene u ovaj mozaik od albuma. Jednostavnost i iskrenost čine ovaj album jednim od onih dragulja kojima se uvijek iznova vraćate, ponovo uživajući u zvuku koji nema rok trajanja i koji će uvijek imati svoje mjesto u srcima slušalaca.
Ingvar L
Sa Ten Love Songs dobijate upravo to – deset ljubavnih pjesama, na sreću potpuno lišenih ikakvih klišea vezanih za već sažvakanu i, bar za pop muziku, očekivanu tematiku. Sama Susanne je izjavila da je prvobitno željela da napiše album o nasilju, ali je to pisanje preraslo u tekstove koji prikazuju naličje ljubavi, ne samo nasilje već i gubitak, patnju i sjetnu melanholiju koja tako vješto proviri iza mnogih riječi i tekstova. Album počinje krajem – pjesmom Darlings nagovještava se sama priroda i lajtmotiv koji se upliće i u ostalih devet pjesama, a to je upravo kraj jedne emotivne epohe i mirenje sa činjenicom o prolaznosti svega što karakteriše ljudsko postojanje („So, it's definite then / it's written in the stars, darling / Everything must come to an end.“).
Sa drugom pjesmom, Accelerate, činimo baš to – ubrzavamo ritam i uranjamo u dobro nam poznatu atmosferu koja karakteriše njena prethodna ostvarenja (White Foxes, naprimjer). Mračniji ambijent i jači synthpop zvuk nadopunjen je nasilnijim tekstom kojim Susanne pušta svoju tamnu stranu napolje, pokazujući nam kako se uspješno igra sa, ne samo svojim, već i slušaočevim emocijama („Bear the cross, die for fun / crucify and kill for love / Pray the gods can turn the tides if you can to death.“). Na ovu pjesmu se skoro savršeno antagonistički nadovezuje Fade Away, potencijalno najkomercijalnija od svih deset. Rastanak i udaljavanje voljenih koji blijede jedno naspram drugog, ali čije su emocije sve samo ne prolazne („This is the sound of your heart / it sounds lonley / I think we're drifting apart / ever so slowly... I know that you'll always be waiting / And I'll always want to come back.“).
Susanne se maestralno igra sa ritmom albuma. Pjesme se ritmično smjenjuju a sa njima i kompletan ambijent – čas čujemo jednostavan aranžman kojim dominira njen vanzemaljski glas, dok sa narednom numerom uskačemo u veoma slojevito i kompleksno okruženje, nerjetko mračno u svoj svojoj suprotnosti prethodnom. I tako do kraja albuma. Svojevrstan epicentar je pjesma Memorial, što zbog svoje dužine, što zbog objedinjivanja kompletnog albuma svojom kompleksnošću, predstavljajući tako album u malom. Još jednom, dominira njena otuđenost i usamljenost čije se riječi ukrštaju sa fantastičnim klavirskim instrumentalom („All I could hear was your last goodbye... You won't come back again / even if the world should end / Still I would never let anybody else come in.“). Epilog albuma je pjesma Insects, svojevrstan krešendo i agresivan završetak albuma gdje čujemo dosta abrazivniji zvuk sa bubnjevima koji grade napetost i drhtavu atmosferu punu neizvijesnosti, naglo se završavajući i tako stavljajući tačku na kompletno iskustvo.
Susanne Sundfør ovim albumom još jednom pokazuje snagu sopstvene kreativnosti koja se odlikuje onom neuhvatljivom esencijom vanvremenskog. Ambijentalnoj komponenti i složenom instrumentalu fantastično i u potpunosti parira njen glas, savršeno se stapajući i zajedno stvarajući fantastične pjesme koje su savršeno uklopljene u ovaj mozaik od albuma. Jednostavnost i iskrenost čine ovaj album jednim od onih dragulja kojima se uvijek iznova vraćate, ponovo uživajući u zvuku koji nema rok trajanja i koji će uvijek imati svoje mjesto u srcima slušalaca.
Ingvar L