Rođen u Zaječaru, 16.11.1967. godine. Najranije detinjstvo proveo u Vražogrncu koga smatra svojim zavičajem. Završio školu primenjenih umetnosti u Nišu (prva samostalna izložba 1995) Učesnik rata 1991 godine. Otac dva dečaka - Vuka i Krsmana. Od 1996 godine objavio deset knjiga sa različitom tematikom, od poezije i kratkih priča, do svog prvog romana „Votum“..  Živi i stvara u Zaječaru.


HC: Kako si postao pisac ?
OJ: Moj profesor slikarstva u niškoj umetničkoj školi, imao je običaj da kaže kako ,,biti umetnik nije profesija, već sudbina,,. Dakle, predodređenje. Umetnik (u najširem smislu) ali i naučnik (uopšte stvaralac) je istraživač i ratnik. Graničar. On se kreće novim stazama, otvara nove puteve. Ali ja moram da kažem da ponekad i ne volim to što sam kreativac. Na kraju krajeva ja to i nisam birao, rođen sam s tim darom (koji je nekako birao mene). I možda će neko misliti da se šalim, ali ja ne retko odista zavidim običnom čoveku, jer mi se čini da je njemu ipak nekako lakše. On mnogo ne izvoljeva, njemu su dobre i splačine, dok ja samom sebi često izgledam kao junak one Kafkine priče ,,Umetnik u gladovanju,, (i ko je čitao pomenutu priču, zna da Kafka tu nikako nije govorio o hrani s trpeze). Sklonost ka pisanju se kod dece pokazuje relativno rano i ni ja nisam bio izuzetak u tom pogledu. Mislim da se u mom slučaju steklo dosta tih ključnih faktora koji su predispozicija za pisca ili slikara. Genetika je naravno ona prva bitna stvar. Recimo, da krenemo od pokojnog dede po majci, Svetislava. Vrlo neobičan čovek. Zemljoradnik sa četiri razreda osnovne škole, ali je u kući imao dosta knjiga i pisaću mašinu na kojoj je kucao svoja zapažanja, dnevnike itd. Ušao je i u istoriju tog dela Srbije (Timočka Krajina) kao pionir ekologije, kao osnivač jedne ekološke nevladine organizacije i kao čovek o kome je snimljen dokumentarac nagrađen nagradom OUN. Za mene je on bio posebno bitan zbog svojih priča. On meni, svom unuku, nije pričao bajke i basne. Pričao mi je o Čarlsu Darvinu, Mičurinu, Maksimu Gorkom, Gandiju. Vrlo živo mi je opisivao i događaje vezane za Drugi svetski rat, koje je i sam proživeo, tako da kada sam mnogo kasnije mobilisan i bačen na vukovarski front, imao sam tamo konstantno neki ,,Déjà vu,, filing, kao da sam to sve već proživeo. I možda me je to nekako i spasilo. Ova ,,indoktrinacija,, ratom od malih nogu ima odjeka u mojim tekstovima i danas. Meni je rat, proučavanje rata i uopšte tih ,,graničnih situacija,, kao neka pasija. Posebno se to ogleda u nekoliko mojih dužih ratnih Sf priča za koje se pokazalo da im još nema pravog pandana na domaćoj naučno fantastičnoj sceni. Jednostavno, niko nije objavio nešto slično tome. Treba pomenuti i da je moj pokojni ujak, Zoran, 70 - tih bio glavni i odgovorni urednik niške ,,Gradine,,(jedno vreme se našao i pod lupom vlasti zbog objavljivanja nekih odviše liberalnih tekstova za ono doba. Takve su tada proglašavali ,,disidentima,, i slično). Radio je potom u republičkom ministarstvu za kulturu, bio i pisac i prevodilac (objavio nekih dvadesetak knjiga, više puta nagrađivan). Živeo je u Beogradu i Nišu ali je u svoje rodno selo donosio neprekidno knjige, brda knjiga, ali i stripova. Rastao sam okružen mirisom knjiga (otada imam naviku da knjigu uvek omirišem pre nego je kupim). Gledajući knjige koje je ujak objavio, pravio sam od sveski neke svoje ,,knjige,, i ,,štampao ih,,. I što mi je sada posebno zanimljivo, imale su te kobajagi knjige i svoj ,,ISBN,,. Moja žarka želja od malih nogu je ipak bila da postanem, ne umetnik, već ni manje ni više - astronaut !Svemir i astronautika su me strahovito privlačili, i uopšte pored vizuelnih umetnosti npr. crtanje (koje sam u početku razvijao stvarajući stripove) i sve vrste nauke i tehnike. Mislim da sam počeo da pišem ali i ,,režiram,, stripove (zamena za animirani i igrani film) iz jednog jednostavnog razloga - imao sam neverovatan apetit kada su filmovi, serije i knjige u pitanju tako da sam njihov nedostatak (nedovoljno pojavljivanje na televiziji) nadoknađivao tako što sam ih sam ,,proizvodio,, i po svom ličnom ukusu. Mislim da je takođe bitno da pomenem, kada govorimo o uticaju sredine, okruženja, na budućeg stvaraoca i to da se na samo stotinak metara od dedine kuće u kojoj sam proveo najranije detinjstvo, nalazi i najzagađenija reka u Evropi, neki kažu i u svetu, u kojoj ne opstaju ni niži oblici života poput bakterija - Borska reka (vreme se u toj sredini i danas deli na doba pre ,,ekocida,, i onog nakon njega). Jedan deo naselja, kontaminiran teškim metalima i otpadnim piritom se nalazi u svojevrsnoj ,,zoni,, koja mene odavno asocira na onu u ,,Stalkeru,, Tarkovskog. Možda sam upravo, igrajući se na obalama Borske reke počeo da razvijam neki osećaj vezan za ,,paralelne,, alternativne stvarnosti, jer zaista se to nekako i nameće samo po sebi - vidiš jednu reku koja povremeno menja boju i postaje čas narandžasta, čas metalno - siva, a jednom je tekla i crvena poput alkalnog blata koje smo pre koju godinu mogli da vidimo u Mađarskoj nakon katastrofalnog akcidenta. Vidiš takođe, sa jedne strane normalnu prirodnu sredinu a samo malo dalje, kao rez skalpelom je ,,implantirana,, jedna druga stvarnost, veštački svet koji je proizvod ljudske tehnologije, pustinja u raznim drečećim bojama odbačene jalovine - žuta, srebrna, mastiljasto plava.I kada su me slali u rat 1991. godine, tokom prelaska preko Dunava iz Srbije u Hrvatsku, imao sam opet taj nepogrešiv osećaj tranzita iz jednog sveta u drugi, opet ta ,,paralelnost,, Dunav je tu bio kao crta - razdvajao je dva sveta sa različitim zakonitostima.


HC: Tvoja inspiracija je, uglavnom, usmerena ka stvaralaštvu iz oblasti naučne fantastike. Šta te je privuklo ka ovom žanru?
OJ: Najveći deo onoga što sam do sada objavio nije naučna fantastika (imam knjigu koja je memoarsko-dnevnički zapis s vukovarskog fronta, pa zbirku poezije, potom jednu dramu, zbirku ,,muških priča,, zbirku političko-satiričnih priča. Priredio sam i jednu knjigu o ekologiji itd. Šest knjiga su samizdati, ostalih pet je uredno registrovano i ima izdavača). Sticajem okolnosti (a pre svega zahvaljujući zbirci naučno fantastičnih priča ,,Grotlo,, (2010) upravo preko tog žanra sam postao poznat i nekoj široj publici. A šta me je privuklo naučnoj fantastici ? U jednoj knjizi koja se na stručan način bavi Sf-om (prevashodno prozom) neko je dao delimično tačnu definiciju pomenutog žanra, napisavši da je to u stvari ,,književnost eksperimenta,, odnosno ,,rasuđivanje o onome čega nema na svetu. ,,Kažem ,,delimično tačnu,,, zato što Sf jeste ,,eksperiment,, ali po meni, ako se držimo one da je književnost (u striktnom smislu) umetničko stvaralaštvo, naučna fantastika ne zadovoljava u dovoljnoj meri taj uslov (niti je svrha Sf-a da tome teži, dakle da ,,bude književnost,,. Pogledajte samo dela jednog od najpoznatijih autora naučne fantastike, Artura Klarka. To sasvim sigurno nije ,,umetnička književnost,,. Ali ne treba te vrednosti u njegovim delima ni tražiti - zato što ona ,sasvim izvesno, poseduju i neke druge vrednosti). Iz navedenih razloga, ja svoje Sf pisanije, prvo, nikada nisam smatrao umetnošću (volim da se bavim tim žanrom ali ako bi neko od mene tražio da nešto kažem o svom umetničkom opusu, ja bih pre govorio o pesmama, litografijama ili slikama) a drugo, nikada u tom naizgled ,,nedostatku,, žanra nisam video problem već naprotiv - prednost. Sf bi možda pre trebalo odrediti kao ,,stvaralaštvo eksperimenta,, sa težištem na ,,naučnom objašnjenju,,. Eksperiment je ono što me tu isključivo zanima, ona mogućnost ,,šta bi bilo, kad bi...,,Taj žanr je veoma zgodan kao okvir za ,,ispitivanje (određenih) mogućnosti,,.


HC: Da li je jednom piscu iz unutrašnjosti (u tvom slučaju, iz Zaječara) teško da živi i stvara daleko od kulturnih centara?
OJ: Pre nego odgovorim na postavljeno pitanje, ja naprosto ne mogu a da se bar malo ne dotaknem i tog famoznog, tipično prestoničkog izraza - ,,unutrašnjost,,. Razlog je taj, što ga ja, veruj mi, nikada, ako hoćeš i sa čisto geografskog aspekta, nisam ,,kapirao,,. Meni je on jednostavno - nelogičan. Razumeo bih da neko kaže ,,vi iz provincije,,. To postavlja stvari malo drugačije - zato što ja živim na samoj granici s Bugarskom, na samom obodu / ivici države. Za mene i moje timočane je pomenuta ,,unutrašnjost,, - Beograd i centralna Srbija. Tako, mnogo toga zavisi od ugla posmatranja (naprimer, vekovima su pravljene mape po tzv. evrocentričnom modelu – taj kontinent je uvek predstavljan kao mesto u samom središtu sveta ili ako hoćeš - vaseljene. Slične ,,centrističke,, karte su slikali Kinezi i mnogi drugi narodi. Tek su prve fotografije iz kosmosa pokazale da nema ,,povlašćenih tačaka,,). A sada da pokušam da odgovorim na tvoje pitanje ,,da li je teško živeti i stvarati daleko od kulturnih centara,,. Ja sam najveći deo života proveo u gradu, konkretno rodnom Zaječaru, ali pre kojih pet – šest godina sam se vratio, i to sasvim svojevoljno, na selo, prodavši prethodno stan na devetom spratu i odrekavši se lifta, kablovske TV, itd. itd. Dakle, iz jedne veće sredine u kojoj sam već imao svoje mesto, ja sam se preselio u znatno manju (Vražogrnac je selo mog detinjstva, tu sam i prohodao, stekao prve uspomene). Mislim da ljudi velikih gradova, uopšte ,,ne kopčaju,, neke stvari, one im jednostavno izmiču. Prilično su ubeđeni kako bi svakom čoveku iz neke manje sredine bio naprosto ,,san,, i ,,privilegija,, da se zajedno sa njima gura na tom asfaltu, da svi jedva čekaju da ,,dofuraju,, do tamo nekog ,,kruga dvojke,, (tako eto i brojni Ameri veruju, da svaki lik ,,s ove strane bare,, jedva čeka da uskoči u prvi ,,boing,, i doleti pravo u SAD!). A ja znam da ne bih ni za koje pare živeo u jednom tako bučnom i stresnom staništu. I iako gradovi još uvek privlače mnoge, zlatno doba gradova (a što ovde narod slabo razume) barem na Zapadu, već polako prolazi. Masovne komunikacije čine svoje, kao i neke druge stvari kojih pre par decenija nije ni bilo. Samo još u nerazvijenim i primitivnim zajednicama je ,,polis,, sve i svja. Izdavača za svoju zbirku ,,Grotlo,, našao sam preko interneta, uopšte nisam morao da budem na licu mesta, u Beogradu, gde se nalazilo njegovo sedište. I bila mi je čak gnjavaža da putujem na tu klasičnu promociju u Dom omladine, to su običaji nekih prošlih vremena kojih se mi još rutinski i po nekoj inerciji pridržavamo, iako oni svakim danom sve više gube svoje značenje. Danas je, kao što i sam znaš, moguće objaviti, po svim pravilima registrovanu knjigu, koja se od ,,prave,, razlikuje samo po tome što - nije od papira (polako ali sigurno, elektronska knjiga potiskuje klasičnu i neke procene govore da, recimo, samo u Americi barem 30 – 40 % knjiga jesu izdate upravo u tom obliku). Objaviš tu e-Book, napraviš i promociju na nekom poznatom sajtu, potom možeš i sam da je prodaješ. Znam da kod nas sve kasni u odnosu na svet pa i to, ali to je neminovnost koja i ovde polako hvata korena.

HC: Jedan si od retkih domaćih pisaca naučne fantastike (a i fantastike uopšte), koji odlično dočarava mračne, gotovo lavkravtofske, scene kosmičke strave. Da li je, i u kojoj meri, delo H.P. Lavkrafta uticalo na tebe i tvoj rad?
OJ:  Verovatno jeste, posebno svojim romanom ,,U planinama ludila,, i tim specifičnim građenjem atmosfere u čemu je svakako majstor. Čitao sam takođe prethodno dosta i Poa, imao sam tokom srednje škole pravu ,,Poovsku fazu,, da tako kažem, koja je uticala i na pesme koje sam tada pisao (deo toga se našao u mojoj prvoj knjizi, zbirci pesama ,,Hajka,, 1996) a kasnije i na neke priče (recimo ,,Žena na točku,,). Lavkrafta sam otkrio relativno kasno, negde 90-tih. Ja sam te pisce prošao, usisao deo građe koji mi je bio potreban i više im se nisam vraćao. Inače, čist horor me nikada nije posebno zanimao, kao ni mistika, natprirodno itd. Kada pominješ tu ,,kosmičku stravu,, verovatno misliš na moje priče ,,Kota 905,, ili ,,Grotlo,,. Ja te priče nisam pisao sa svesnom namerom da one postanu nekakav SF – horror. Moj cilj je bio da stvorim jedan sasvim tudjinski svet koji ima što manje dodira sa ovim našim, nekakvu ,,zonu,, u koju ću da uronim ljudske likove kao lakmus papir i pratim njihove reakcije. Mene doista zanimaju strani svetovi i ,,izmenjene stvarnosti,, zato što tu isplivavaju neke ljudske suštine.Volim i da stvari rasklapam do atoma, rodjeni sam kopač koji uvek traži i ,,ispod tepiha,,. Dakle, stvarajući takve tudjinske svetove a po poznatim naučnim zakonitostima (vakum, apsolutna nula, beskrajni prostor) izgleda da sam usput stvorio i strah, pored ostalih strahova i strah od, kako ja to zovem - ,,crne praznine,,. U vezi toga, mislim da je interesantna jedna faza mog života koja se poklapa sa raspadom zajedničke nam domovine početkom devedesetih i svim onim pratećim urušavanjima, počev od hiperinflacije i pada svih moralnih i duhovnih vrednosti pa na dalje. Ja sam tu fazu svog života nazvao ,,ambis,, po jednom Ničeovom citatu a koji glasi ovako :,,Kada dugo posmatraš ambis, ambis lagano počinje da Ti uzvraća pogled,, Dakle, ja sam se u to vreme (tada sam upisao Filozofski fakultet u Beogradu) bavio intenzivno samom suštinom, relativnošću vrednosti, postojanja. Sve sam podvrgavao upravo razornoj sumnji, išao ispod svih pragova tako da sam u jednom trenutku jednostavno ,,iskliznuo,, iz ove nazovi ,,stvarnosti,, koju čine naše ubedjenja i predrasude. Tada sam iskusio i tu užasnu ,,kosmičku stravu,, Bilo je to u duhovnom smislu ekvivalento onome što doživi kakav astronaut kada se otkači od matičnog broda i nadje sam u toj beskrajnoj crnoj praznini. Taj užas, gubljenja svakog orijentira i propadanja je - neopisiv. Vratio sam se sopstvenim snagama u ono što nazivamo ,,realnošću,, ali taj ožiljak i danas nosim i verovatno se nešto od toga preliva i na moje priče.


HC: Tvoj novi roman „Votum“, predstavlja mračnu, naučno-fantastičnu priču, distopijskog karaktera, čija je centralna potka, između ostalog, vezana za misteriozni virus koji onemogućava ljudsku komunikaciju.Predstavlja li tvoj roman, u neku ruku, aluziju na našu, kulturno sve siromašniju i svedeniju stvarnost i otuđenost?
OJ: ,,Od postanka života na Zemlji, nijedan živi organizam nikada nije bio izložen takvim silama. Živi sistem u stanju odložene smrti tokom šest stotina vekova! Nije bilo repera, niko nije imao pojma šta sve može iz toga da proizađe. Uostalom, ne možemo kriviti ni ljude koji su nas poslali u ovu realnost a zbog njihovog odviše mehaničkog poimanja stvari. Bilo je biti il ne biti, taj ljudski svet je pucao po šavovima i nezadrživo tonuo. Ceo ovaj projekt je bio krik straha i očajanja umirućeg čovečanstva. I sada smo tu, kao dolutali eho agonije jednog drugog doba,,
 Ovako jedan od likova mog prvog mini - romana, japanska lekarka Noriko, umuje o poslednjem projektu (i nadi) čovečanstva, poput Trnove Ružice začaurenoj bazi ,,Votum,, Sama reč je latinskog porekla i meni se dopala zbog višeznačnosti (votum, vovere :zavet, obećanje; glas koji se daje za nešto, protiv nečega; glasanje, izglasavanje; pl. vota; kum voto (l.cum voto) s prava glasa; kum voto ilimitato (l.cum voto illimittio) sa neograničenim pravom glasa; meo voto (l. meo voto) po mojoj želji, po mom nahođenju, što se mene tiče; sub voto remisionis (l.sub voto remissionis) sa željom za povraćaj). Najbliže značenje imena baze moglo bi biti ,,glas,, odnosno ,,zavet,,, i to ime je odista sudbinsko. Naime, svetom poznog XXI veka hara (po svemu sudeći) veštački izazvana pandemija novog oblika afazije (afazija / grč. a-, phasko govorim/ nije nikakva fikcija. U pitanju je bolest koja se prenosi naslednim faktorom i odgovorna je za nemogućnost, odnosno odsustvo sposobnosti govora). Ja sam to u knjizi malo proširio: postoji modifikovani virus koji prenosi bolest s čoveka na čoveka, dakle u pitanju je infekcija. Virus oštećuje i moždane centre zadužene za prepoznavanje vizuelnih simbola, što dovodi i do nemogućnosti recimo, pisane komunikacije. Budući da čovečanstvo doznaje da pandemija neće zamreti nakon nekoliko godina / decenija, već (možda) tek kroz više stotina vekova (što praktično znači potpuno zatiranje celokupne ljudske civilizacije, u stvari i same vrste Homo Sapiens, zato što i sama svest na kojoj sve počiva, ni u kom slučaju ne može da se razvije u sredini u kojoj jezik/komunikacija ne postoje - jezik je matrica, tle bez koga biljka svesti ne može ni da se razvije) stvara se urgentna odluka o izgradnji ,,Votuma,, Pomenuta baza je složeno, potpuno samoodrživo (gotovo živo) podzemno postrojenje / sklonište sa ,,uspavanim kolonistima,, koje čeka neke bolje dane, okončanje surove pandemije i početak svoje davno programirane misije. Cilj misije je ,,ispunjenje zaveta o povratku reči,, Nakon 60.000 godina, dočekaće ih jedan sasvim bizaran svet a ubrzo će otkriti i da tu novu Zemlju dele sa izvesnim zagonetnim tuđinom (ili tuđinima) koji ni u kom slučaju nisu deo biosfere (nekada ljudske) planete. Ovo je ukratko siže moje nove knjige koju bih mogao da odredim kao Hard Sf (jedan moj prijatelj u šali kaže kako za knjige poput ,,Votuma,, možda treba izmisliti sasvim novu odrednicu - Tvrdi Hard). A da li moj prvi roman ,,predstavlja aluziju na našu kulturno sve siromašniju i svedeniju stvarnost i otuđenost,,? Moram da priznam da tu uočavam nešto slično kao kod onog pitanja u vezi horora (ima li on uticaja na moje pisanje?). Naime, kao što nisam imao nameru (barem ne svesno) da stvaram nekakve horor elemente u pričama, već je to bio više sporedan efekt onoga čemu sam suštinski težio - da prikažem jedan bitno drugačiji svet od ovog našeg, tako sam možda nehotice proizveo i nešto što može da se protumači i kao ukazivanje na sve ,,siromašniju i svedeniju stvarnost, otuđenost,,itd. Ja sam recimo, tek po završetku teksta zapazio da ,,Votum,, može da bude aluzija i na okupaciju (ne znam kako bih drugačije nazvao stanje u kome je jedan deo naše teritorije otet i zaposednut vojnom silom a dugi se spremno povinuje stranom političko-ekonomskom pritisku) pod kojom se Srbija već godinama nalazi. Nemogućnost komunikacije je takođe povezana i sa brisanjem identiteta neke zajednice a mi smo eto svedoci brojnih procesa koji uporno potkopavaju ne samo identitet ovog naroda - u toku je i jedan globalan proces sa nesagledivim posledicama po čovečanstvo. Stoga, pada mi na pamet i znamenita izjava pokojnog Dragoša Kalajića. Citiram : ,,U naše vreme, vodi se ljuta bitka od koje zavisi svekolika sudbina ljudska - hoće li čovek sutrašnjice biti više od čoveka ili manje od mrava,,. Da nešto na posletku kažem i o samom objavljivanju knjige.,,Votum,, se zbog sticaja raznih okolnosti, pojavio sa priličnim zakašnjenjem. Naime, kao što je od ranije poznato, izdavačka kuća ,,Tardis,, je najavljivala u više navrata (što na ,,Animi,, što na FFZ-u) izlazak ,,Votuma,, (proleće 2011). Jedan od razloga zašto do toga niije došlo je i insistiranje izdavača, i to u poslednji čas, na delimičnoj promeni koncepcije (da se radilo samo o lekturi ne bi bilo nikakvih problema) a sa čime se ja kao autor, na žalost, nikako nisam mogao složiti (kažem na žalost, jer je naša saradnja u pogledu zbirke ,,Grotlo,, /2010/ bila na sasvim zadovoljavajućem nivou). U međuvremenu je pomenuta izdavačka kuća i prestala s radom te je ,,Votum,, svetlost dana ugledao krajem aprila 2015, u okrilju ,,Centra za kulturu,, opštine Zaječar (opština je ceo taj projekt i finansirala). Put kojim se ,,Votum,, kretao ka svetlu, njegov prelazak iz čisto virtuelnog sveta u kome je počivao samo kao jedna od ideja do one ispod prese materijalizovane knjižice, beše prilično, prilično zapetljan. Neizvestan. Većina okolnosti nije išla u prilog njegovog rođenja, te bih ga mogao nazvati i ,,pravim malim čudom,, Ali konačno je on tu. I koliko je meni poznato, niko do sada u srpskoj naučnoj fantastici nije napisao nešto tome nalik. Uz to, ,,Votum,, svakako nije dopadljiva knjiga koja ,,podilazi,, čitaocu. Težak je i nabijen, onako u ,,naučnom pogledu,, dok ljudski likovi više liče na skice, krokije...(što zahteva od čitaoca da on sam ,,popunjava neke rupe,, da se angažuje, ili naprosto digne ruke od romana ,,koji nije ono što je on očekivao,,). Možda je to tako i zato što uvek nastojim da u svojim delima (barem kada govorimo o Sf žanru) kao glavne likove više istaknem ideje nego ljude. Ljudi su tu češće dekor - ideje su glavni likovi(ja se eto, sa mišljenjem Dr.Zorana Živkovića, o ,,zastarelosti,, Hjuga Gernsbeka /odnosno pisaca koji stvaraju u sličnom maniru/ baš nešto i ne slažem. Inače, dr.Živković je nedavno, kako čujem, izjavio ni manje ni više nego da je ,,Sf žanr mrtav,, da je to nešto što je ostalo daleko iza nas, tamo negde u XX veku!? Nekako slutim da će dr.Živković zbog toga možda proći kao Frensis Fukujama sa onom pričom o ,,kraju istorije,,). Dodao bih još i to, da je za razliku od ,,Grotla,, koji je od samog početka imao veoma dobar prijem ,,Votum,, naišao na malo drugačija lica, on je u neku ruku bio ,,neželjeno dete,,. Jer eto, iako sam se u jednom trenutku našao na podu kada se prvi izdavač sasvim nenadano povukao iz cele priče, nisam tamo ostao i da ležim. A to je ,,protiv pravila,,. Izvestan broj ljudi nekako očekuje (ne znam da li je to tako samo kod nas ili je tako svuda) da su sa vama načisto završili, i da vi, kao u nekom ringu, treba i da ostanete tamo dole, sve dok vam sudija ne odbroji do kraja. A onda ih vi lepo razočarate.

HC: Budući da si već iskusan autor, sa velikim brojem objavljenih dela, planiraš li, da za neki sledeći roman, kontaktiraš nekog većeg, komercijalnijeg izdavača?
OJ: Moram da priznam da nisam o tome ozbiljnije razmišljao. Sama Sf scena kod nas nije osobito brojna, to je jedna mala zajednica zaljubljenika koju čini desetak autora koji pišu Sf ili nešto srodno tome, nekoliko izdavača i promotera koji se bave pomenutim žanrom (više iz entuzijazma nego zbog nečeg drugog) nešto strip-crtača i ilustratora... Fanova, čitalaca, možda ima par hiljada na nivou cele Srbije (nisam siguran da i to nije preterano). Ja pak u naučnoj fantastici isključivo stvaram Hard - Sf svetove i drugo me malo zanima. To svakako zahteva specifičnu publiku koja poseduje određeno znanje i afinitete. To još dodatno sužava onaj broj čitalaca (većina njih je za ,,mekšu,, fantastiku, ,,običnu,, ili onu koja vuče na ,,epsku,,). Stoga, nisam baš nešto siguran da bih bio osobito zanimljiv nekom ,,velikom izdavaču,, jer taj svakako sve gleda kroz računicu, i tu milosti nema. Da su moji dosadašnji izdavači stvari posmatrali samo kroz dinar, mojih knjiga verovatno ne bi ni bilo. One se doduše prodaju, posebno ,,Grotlo,, ali neke velike zarade tu nema. S druge strane, možda i grešim. Moje knjige nikada nisu imale pravu reklamu, nikada im nije pružena šansa te vrste. Svedoci smo kako danas zahvaljujući neprekidnom ponavljanju nekih naslova u medijima ti naslovi bivaju razgrabljeni iako su ne retko bez ikakvih vrednosti. Na primer, postoji knjiga (izostaviću ime autora i naslov dela) objavljena pre par godina baš kod jednog našeg velikog izdavača a koja se toliko dobro prodaje da je teško možete naći u knjižari. I sam zagolican celom tom pompom, uzeo sam jednom to ,,neprevaziđeno delo,, u ruke i ostao preneražen pravom budalaštinom, tekstom koji bi jedino mogao da se ubaci u oblačiće kakvog stripa tipa ,,Komandant Mark,, ,,Blek Stena,, itd.


HC: Pretpostavljam da, kao autor književne fantastike koji je duži niz godina prisutan na domaćoj sceni, pratiš rad svojih kolega iz žanra. Da li bi izdvojio nekog autora?
OJ: Kasnih 70-tih, potom 80-tih, pratio sam sporadično, i to uglavnom preko ,,Siriusa,, ponešto od domaćih proznih Sf ostvarenja.Mahom su to bile nevešte i neoriginalne storije, loše kopije dela anglosaksonske naučne fantastike (pisati o nekom tamo Džimu ili Frenku samo po sebi i ne mora da bude loše ukoliko se to ne svodi na isključivo slepo oponašanje uzora). Srpska naučna fantastika je, kao što je poznato, imala vanredno dobre početke u XIX veku, davne 1889, kada se pojavila u svetu prva naučno fantastična drama, delo ,,Posle milijon godina,, Dragutina J. Ilića. I nakon tog velikog bleska, nastupilo je zatišje i oseka.90-tih su autori u Srbiji malo živnuli, posebno u popularnoj,,Galaksiji,, (tu su se pojavile i moje prve Sf priče, njih ukupno pet). Ali iskreno, od domaćih pisaca (kako onih u doba SFRJ tako i onih kasnije) nisam imao bogznašta da naučim. I inače domaću prozu, pa bila ona književnost glavnog toka ili žanrovska, baš nešto odviše i ne preferiram, pa je samim tim slabo i uzimam u ruke (jedan moj poznanik bi to objasnio kroz stih :,,Što da bistrim Miru i Desanku, kada mogu Tolstoja i Kafku,,). Na domaćoj Sf sceni su mi bili daleko interesantniji stručni radovi dr.Zorana Živkovića, njegova enciklopedija itd. Ja njega i vrednujem poglavito kao kritičara, znalca i izdavača koji je na svoj način doprineo u značajnoj meri žanru (mada se u kritici, ne slažem sa izvesnom njegovom podelom žanra na ,,negativnu,, /u koji ubraja sve ono što odviše miriše na ,,desničarstvo,, tipa Kembel, Gernsbek itd./ i ,,pozitivnu,, /jasno uočljiva levičarsko - feministička patina, poput dela Legvinove/ tekovinu). S druge strane, ne mogu da kažem da ga odviše cenim kao pisca naučne fantastike ili kasnije i (samo) fantastike. Najbolji srpski Sf roman je, po meni, još uvek ,,Besnilo,,(delo je u stvari hibrid naučne fantastike i horora i po snazi ne zaostaje za nekim delima Ričarda Metisona). Posle Pekića izdvojio bih, nepravedno zapostavljenog, Zorana Jakšića, kao jednog od najboljih domaćih Sf pera. Kod njega nalazim nešto tvrdog Sf-a, a ta ,,smesa,, se vrlo retko ili skoro nimalo javlja kod drugih naših autora. Zašto je to tako, teško je reći. I drugo, naš pisac (čast izuzecima) bilo onaj žanrovski ili ,,glavnog toka,, uglavnom razmišlja u nekim lokalnim okvirima. Ma koliko da vlada tehnikom pripovedanja, njegovi su horizonti nekako skučeni, zakačeni za neku domaću socijalu i tome slično (a čega se ja jednostavno - užasavam). I nikada nisam razumeo, zašto zaboga srpski pisac mora da piše isključivo o Srbiji ili Jugoslaviji, Balkanu ili nečemu što ima veze sa ovim narodom, ovim mentalitetom, istorijom itd. Zašto on recimo ne bi pisao i o - Foklandskom ratu? (ja sam eto, prošle godine, u jednom književnom časopisu objavio baš jednu takvu priču). Ili o ekspediciji na Severni pol? O rasnim nemirima u Americi ? Ili ako već ,,mora,, da piše o ovom našem podneblju, zašto to ne uradi na neki drugi, bitno originalniji način? Razumem ja da naš ,,običan čovek iz naroda,, kada mu pomeneš reč ,,svemir,, spremno ,,pali,, ko iz topa ,,Ama, šta bre ja imam s tim, ja živim ovde, na zemlji,, - ali zar tako i pisac, režiser itd...? No, Sf žanr na ovim prostorima je više nego čudna zverka. Mada su u prozi, a pogotovo na filmu, stvari daleko od idealnog, Sf strip je naprimer, slobodno to možemo reći, osvetlio obraz žanru. Jugoslovenski naučno fantastični strip je - fenomen.Samo šest godina nakon objavljivanja u svetu prvog Sf - Comik Book-a (Bak Rodžers, 1929) čuveni tandem Rašić – Bjelski lansira svog ,,Gosta iz svemira,, ! A 80-te su tek prava zlatna era domaćeg stripa : Pahek, Kordej, Devlić, Bosnić, Zimonjić...Ono što upada odmah u oči je njihova veća inventivnost i originalnost nego proznih pisaca, tačnije, bili su sasvim u rangu svetskih autora, lišeni kompleksa inferiornosti, te raznih ,,dečjih bolesti,,Kordej i Pahek (koji će mnogo godina kasnije raditi i naslovnicu moje knjige) su imali i određeni uticaj na moje stvaralaštvo, kako u stripu (jer sam se jedno vreme i time bavio) tako i u, nešto manjoj meri, prozi.

HC: Tvoj savet mladim kolegama ?
OJ: Stvaralaštvo sa sobom uvek nosi dozu subverzivnosti. Nemoguće je zamisliti umetnika koji nije buntovnik. Zato što tamo gde nema prevrata nema ni kreativnosti. Smatram da ništa na ovom svetu ne treba poštovati do kraja (apsolutno poštovanje je rezervisano za sluge i robove). Hodorovski, opisujući svoj rad kaže :,,Kada pravite film, ne smete poštovati roman. Kao kada ste u braku, ne?  Odlazite sa svojom ženom u belom, ženom u venčanici, pa ukoliko je previše poštujete, nikada nećete imati dete sa njom.Treba da pocepate venčanicu i silujete mladu. Tako ćete dobiti vaš film,, Van Gog pak, dok u pismu bratu objašnjava kako nastaje neka njegova slika, pominje i ,,zid koji treba probiti,, Taj ,,zid,, po njegovom mišljenju, treba uporno, tvrdoglavo prokopavati ,,turpijom ili dinamitom,, Neko drugi bi rekao da ,,slobodan čovek ne sledi nikoga do sebe,,itd. I sama umetnost, po meni, ne može biti cilj već sredstvo (koje služi čoveku, a ne /koje li gluposti / da čovek bude taj koji ,,služi umetnosti,,!). Taj put je naravno, samotan i prepušteni ste sami sebi. Zato što umetnost u stvari nije (kako to neki tvde) lepa. Ona jedino može biti dobra ili loša. A za stvaraoca će uvek i u svim vremenima važiti ona rečenica Viktora Frankla : ,,Ono što će davati svetlo, mora izdržati izgaranje,,

Mladen Milosavljević